facebook twiter instagram snapchat

Zašto volim Rijeku

Naime, puno je razloga zašto volim ovaj grad koji teče, nemojte sada odmah misliti da je sve ovo radi nogometa. Jest da je povod, ali to nije razlog. Razlog zašto sam oduvijek zaljubljena u grad koji teče jest jer je to moje "doma". Moje prvo doma koje poznajem.

Dakle, rođena sam u Rijeci prije točno trideset i pet godina. Rijeka je oduvijek bil moj prvi dom. Moje jedino doma. Dugo mi je trebalo da uspijem prihvatiti Zagreb kao svoj dom.

Danas, već nakon 28 godina života u Zagrebu, mogu reći da se osjećam kao riječka Zagrepčanka, ma što god to značilo, ali uvijek i dan-danas osjećam da dio mene pripada tamo. Zašto mislim da Rijeka ima ono nešto, i zašto je posebna, samo čitaj dalje...

 

RIJEKA OB

 

 

PRVI RAZLOG

Zašto je meni posebna? Zato jer je prepuna uspomena koje mi pišu djetinjstvo. Zato što pamtim svoju nonicu koja me čuvala i voljela kao nitko nikada. Zato što su mi neke emocije toliko utkane u grad koji teče, da ih nitko nikad neće moći raspetljati. Dakle, odrastanje i djetinjstvo te brojni prijatelji i dio obitelji. 

DRUGI RAZLOG

Što god rekli, Rijeka ima neku čar. Posebna je i diše autentičnost nad bilo kojim drugim gradom u Hrvatskoj. Da li je to radi ljudi koji su posebni, ne znam...da li zbog svog reljefnog položaja, klime, mora....nemam pojma. No, ono što nitko ne može riječima osporiti je ta jedna energija koju, kao što sam rekla, nema baš puno gradova kod nas.

TREĆI RAZLOG

Riječani i riječanke su ipak naj cool ljudi koje poznajem. Vjerujem da će ovu istinu potvrditi još ekipe koja misli kao ja....ima nešto u tim riječanima i riječankama. Odnosno, nama..Nekako smo luckasti, posebni, malo opaljeni ako smijem reći, nije nam sve po špagi, neformalni smo i podložni promjenama, vrlo lako prihvaćamo nove ljude, koje, jako volimo. Društvo i prijatelji su za nas jedna od važnijih komponenti u životu. Otvoreni smo i uvijek spremni za nove ideje i pothvate.

ČETVRTI RAZLOG

Vibra u Rijeci je drugačija nego u bilo kojem gradu u Hrvatskoj. Ok, naravno, sada ćete reći da svaki grad ima svoju vibru, to jest tako, i naravno da niti jedan grad ne može zračiti slično, kamoli isto. Međutim, Rijeka fakat ima neku vibru koju je vrlo teško, zapravo i opisati. Kak' to mislim? Pa, evo probat ću nekako opisati. Ima tu neku slobodu. Autonomiju u mišljenjima, stilovima, posebna je...možda da to objasnim na jednom jednostavnom primjeru. Hoćeš biti panker, budi...šminker, budi....budala, budi. Kako bi rekla, tamo zaista možeš biti što god hoćeš, bez da te itko osudi. Znaš kako je inače kod nas, u tim manjim gradovima ili mjestima. Ako se obučeš malo čudnije, svi te gledaju kao da si pao s Marsa. E, pa ne i u Rijeci. Tamo imaš pravo biti što želiš i kad želiš.

PETI RAZLOG

Rijeka ima more. Da, sorry, Zagreb i sorry Jarun, ali tako jest. Iako mnogi govore da more u Rijeci uopće nije bitno, mislim da je itekako bitno. Kao, nemaju sad neke goleme plaže, pa nije bitno. Normlano da je bitno. Osjeća se. Odmah. Čim se prođe tunel kad se spuštaš na Vojak, odmah osjećaš da si na mjstu gdje ima mora, soli, sunca. More se osjeća u zraku.

Blaženo bilo. Ljudi koji žive na moru ni ne kuže koliko su blagoslovljeni.  Moram reći da mi je to bila najteža prilagodba na Zagreb. Grad bez mora. Danas je ok, ali opet, uvijek nekako ostaje ta praznina. Odnosno, da mogu birati- ukratko, živjela bih na moru. Bez imalo razmišljanja.

ŠESTI RAZLOG

Rijeka je prepuna povijesti. Iako se u širem području grada mogu pronaći tragovi naselja iz paleolita i neolita, najranijim naseljima na današnjem području grada smatraju se keltska Tarsatika na Trsatskom brdu i naselje Tarsata ilirskog plemena Liburna, u prirodnoj luci na obali. U doba rimskog cara Cezara Oktavijana naselje se pomiče bliže moru, na desnu obalu ušća rijeke Rječine u Kvarnerski zaljev, na mjesto na kojem se nalazi današnji Stari grad. Iz tog razdoblja datiraju brojni arheološki nalazi - temelji rimskih bedema, zidovi zgrada, ostaci termi i rimskih vrata.

SEDMI RAZLOG 

Rijeka je državni prvak u nogometu što zapravo i nije čudno s obzirom na ovu informaciju koju ću vam sad reći- Prva nogometna utakmica na području Hrvatske odigrana je u Rijeci. Godine 1873. na inicijativu Roberta Whiteheada, inženjera i vlasnika tvornice Torpedo, utakmicu su odigrale momčadi sastavljene od djelatnika Mađarskih željeznica s jedne i engleskih radnika s druge. Šalim se da mi je to bitno, jer o nogometu znam isto kao i moj sin o novoj kolekciji cipela iz Gullivera, ali da mi je srce bilo veliko kao kuća, jest! Prvaci se poštuju i gledaju s divljenjem, a Rijeka je konačno dočekala da skine Dinamo s trona, i na tome joj ČESTITAM iz dubine srca svog! FORZA FIUME!

OSMI RAZLOG- malo faktografije- čisto da se zna! Znate li da je službena hrvatska himna „Horvatska domovina“ autora Antuna Mihanovića napisana u Rijeci?

....da je torpedo izum rođenog Riječanina, časnika u Austro-ugarskoj mornarici, Giovannia Luppisa.

… da se u Rijeci nalaze tri djela slavnog slikara Gustava Klimta. Gdje? U zgradi HNK Ivana pl. Zajca. One predstavljaju bogatstvo vrijednije i od same zgrade. Prvo riječko kazališe nalazilo se na mjestu današnje Gradske knjižnice, a dao ga je izgraditi riječki poduzetnik Ljudevit Andrija Adamić. Kazalište je moglo primiti 1600 gledatelja. da je u Rijeci postojala i Tvornica čokolade „Elephant“, Ljuštionica riže te Rafinerija nafte kao prva u ovom dijelu Europe. Zanimljivo je i spomenuti da je Wattov parni stroj prvi put korišten za potrebe Tvornice papira, prvi parni stroj na Balkanskome poluotoku.

.....… da je izgradnju Riječkog nebodera financirao ni manje ni više nego računovođa slavnog čikaškog gangstera Al Caponea, Marko Arbori. Neboder je građen od 1939. do 1 942. godine po projektu tršćanskog arhitekta Umberta Nordija. Zanimljivo je spomenuti da je za dva kata viši od prvog nebodera na svijetu, onoga u Chicagu iz 1885.godine. Neboder u podrumu ima protuavionsko sklonište, a dodatna zanimljivost je da je ispod njegovih temelja krivena nekropola rimskog groblja.

Najviše je volim jer je moja. I iako ne živim tu, zauvijek će biti moj dom u srcu. Koliko god stanova i mjesta promijenila, pa čak i dražava, Rijeka će zauvijek u mom srcu biti onaj jedan grad koji je poseban, drugačiji, koji volim samo onako kako ja znam. Grad koji me vraća u  djetinjstvo, bezbrižnost, ljubav, i dane kad nije bilo bitno kako izgledaš, već kakav si čovjek. Kad nije bilo važno imati najbolji mobitel, nego sami izaći u park da vidiš ekipu. Kad nije bilo bitno što voziš, svi smo išli sa Spačekom na more, ako treba....

 

Dane kad smo bili sretni i neopterećeni. Šta' da? DA! 

 

Rijeko, volim te & HVALA!

BUDIMPEŠTA – grad koji diše na Dunavu obasjan poviješću Austro-Ugarske

Ja sam valjda jedna od rijetkih koja je posjetila veliku većinu zemalja koje su satima udaljene od Hrvatske, kao npr. Ameriku, Canadu, Australij, Aziju...no, ono što mi je pred nosom, a recimo da je to moj kontinet Europa- tek danas otkrivam i istražujem. Protekli vikend imala sam prilike uživati u Budimpešti. Gradu koji se sastoji od dva grada, Budima & Pešte. Recimo laički, da u Pešti živi većina stanovništva srednjeg sloja, dok je Budim rezerviran za one dubljeg džepa. Ono što me prvo, a kasnije se uspostavilo najviše impresioniralo, bio je pogled sa Citadela vidikovca, od kojeg zaista zastaje dah. Rekla bih, Budimpešta na dlanu.PRVA SLIJA

 

 

Tako buljeći u taj prizor, osjeća se povijest tog drevnog grada na Dunavu. Most Elizabeth, samo je jedan od devet mostova koji spajaju Budim i Peštu. Šetajući, dok sam još bila u formi i bez muskufibera dolazimo na Trg Heroja na kojem se od 2004-te nalazi veliki pješčani sat, kao simbolika ulaska Mađarske u EU. Simptomatično je, da je sat nedugo nakon ulaska, stao i ne radi ni dan danas, 13 godina kasnije. Neki kažu da zbog zastoja pješčanog sata Mađari ne doživljavaju EU kao svoju matičnu zemlju, već su posve skeptični prema njihovoj politici, a i vrlo isključivi što se tiče stranih gostiju.

pogledić vrh

 

Grad me se izuzetno dojmio, jer se vidi u njemu golema količina povijesti, ali ono što mi se nikako nije dopalo, jest njihov odnos prema strancima. Čak ni u američkom metrou u NYC-u, nisam doživjela takvo otkantavanje kao u ovom madžarskom. Dakle, žena je gledala kroz mene, a ja sam samo molila da mi kaže jesam li u pravom vlaku. Na kraju mi se neki mladić smilovao, jer je vidio očajničku paniku u mojim očima.

Općenito: Mađari su izrazito hladni i nepristupačni. Od recimo, 20 prodavačica, samo dvije su bile vesele i susretljive, ostale su bile izrazito neljubazne, nervozne i isključive. Kao da im se ne da raditi, a još manje se to trude skriti. Čudna neka nacija. Gore čak nego kod nas u Hrvatskoj. Vjerujem da mislite da ne može gore, ali, evo, može.... No, vratimo se na Trg heroja na kojem je izložen i spomenik našem velikom državniku i vojskovođi Nikoli Šubiću Zrinskom. Mnogo je detalja koji provlače Hrvatsku kroz Mađarsku povijest. Ipak se tu govori skoro o 800 godina zajedničke povijesti, pa nije niti čudno.

Druga bajka2

Grof Andrassy čije ime nosi najveći bulevar Budimpešte, primjerice, preminuo je u Hrvatskoj, i to u Voloskom. Postoji legenda da je grof Andrassy bio u ljubavnoj vezi sa slavnom caricom Sissi, suprugom Franje Josipa, koja je bila naklonjena Mađarima. Hodajući po bulevaru, dolazim do impresivne zgrade Muzeja terora u kojem se čuvaju sve loše stvari iz komunističkog režima. Slijedi prekrasna Opera iz doba renesanse koja je sagrađena davne 1884.godine, po uzoru, naravno, na Bečku operu. Stil gradnje neodoljivo podjseća na naš bijeli Zagreb grad, što i nije neko čudo, s obzirom da je Herman Bolle projektirao mnoge zgrade u Budimpešti, kao i u Zagrebu.naš trg2 2

 

Nisam bila upućena, no grof Andrassy nije dozvoljavao da u Budimpešti poboljša infrastrukura putem uvođenja tramvaja i tramvajskih prugi. Zato, je gospon grof dozvolio izgradnju metroa i to još daleke 1896.-te godine, dok su jedino Boston i London imali subway. Tko bi rekao da Budimpešta ima treću najstrariju podzemnu, čak prije legendarnog New Yorka! Nikad to ne bih rekla. Kao mnogi europski gradovi, i Budimpešta ima onaj legendarni kotač, THE WHEEL sa kojeg se pruža impresivan pogled na grad. Jedino ono što nisam znala jest da se taj kotač skida i ponovno stavlja u promet u toplijim mjesecima. Nakon duge šetnje od čak 18 kilometara, već počinjem jambrati i osjećati svaki mišić na tijelu. Prelazeći preko Lančanog mosta, vodič Oto nam skreće pažnju na lavove koji se nalaze na početku mosta.  

gledam11

 

Ono što je značajno u vezi tih lavova je sljedeća legenda- Navodno je Ištvan Šeheni prije otvaranja mosta izjavio da će se baciti u Dunav ako netko pronađe neku grešku na mostu. Mnogi govore da je jedan dječak skakutao oko statua lavova i rekao kako oni nemaju jezik, dok drugi tvrde da je Ištvanova kćerka primijetila da lavovi nemaju jezik. Ištvan je naredio da mu donesu ljestve, popeo se i vidio da lavovi stvarno nemaju jezik. Nakon toga se bacio u Dunav i umro.

Poslije razgledavanja centra, ponovno odlazimo u Budim i do Budimske palače, koja zaista izgleda poput dvorca iz onih bajki koje smo čitali kao djeca. Ovdje svi ostajemo frapirani jer odlučujemo da nećemo ni u ludilu ulaziti u Crkvu jer se ulaz u istu naplaćuje 5 E. Tada počinjem razmišljati da nisu ti Mađari niti toliko ludi, i koliko bismo mi novaca spremili u naš proračun kada bismo naplaćivali ulaz u našu zagrebačku Katedralu. Negdje se i vjera koristi kao dio komercijalizacije i kapitalističkog režima.

Očarana sam ovim dijelom grada, jer zaista sve izgleda kao u bajci, no pomalo ljutkasta kad mi vodič Oto kaže da obratim pažnju na slastičarnicu imena koja prodaje spiku, kako je upravo ona PRVA slastičarnica koja je izumila kremšnite! Puno prije Samobora i legendarnog Livadića! E, NEĆEŠ, razbojniče, kremšnite su naše i ne bu' te gledati taj krivi film.

nećeš razbojniče11

Sljedećeg dana, osim muskulfibera koji vjerno prati svaki moj mišić na tijelu, imamo i nešto slobodnog vremena za landranje. U tim trenucima sa svojim kolegicama ludujem po gradu, i smijemo se kao da imamo najviše 16 godina! Divota!curke 101

 

Godine su samo broj, samo jedna mala digresija koju moram spomenuti. Ja nikad neću biti žena svojih godina. Nema veće uvrede za ženu nego kad joj kažeš da ima puno godina ili da je stara. Posebice, ako imaš 18 ili 20 godina i misliš da ćeš zauvijek imati toliko. Ili, npr. dok još nisi ni svjestan da  život u pravom smislu riječi počinje tek sa 30 godina, a da je ovo sve bilo u magli, pokušaj da "kao", budeš odrastao....Imati 20 godina i biti najpametniji na svijetu, te misliti da su svi iznad 30 dedeki i bakice, sasvim je pogrešno. Uostalom, dasnas se granice pomiču. Više ni prava starost nije što je nekad bila...

Vratimo se u fokus. Druženje završava razgledavanjem bazilike Sv. Stjepana, koja je najviša zgrada u cijeloj Budimpešti. Zabranjeno je graditi bilo kakvu građevinu koja će biti veća od 96 metara. U kupoli ove zaista impresivne crkve nalazi se i relikvija Sv. Stjepana, balzamirana desna podlaktica prvog madžarskog kralja Stjepana, koju je Bela IV. za vrijeme invazije tatara na Mađare poslao u Dubrovnik da ne bude uništena, i u tome je i više nego uspio. 

jako mala rezolucija

 

 

Budimpešta ostaje upisana u moje srce kao jedan vrlo lijep i poseban grad, no s druge strane grad u kojem nikad ne bih mogla živjeti jer me hladnoća tamošnjeg stanovništa izrazito iznenađuje. Izlet smo završili na jezeru Balaton koje je omiljena destinacija okolnih naroda, pa ljeti postaje pravo meka za kupače i kupačice koji traže osvježenje.

Osvježenje je meni bilo doći u moj Zagreb grad, svuda pođi, ali kući dođi....

simpica

 Szeretlek, 

 Paola

Manchestersko ludilo obasuto kišom

Manchester MM WIDE

Mislim da nisam mogla naći bolji dan za pisanje o Manchesteru. Ustvari, sigurna sam da nema boljeg dana. Zato što upravo ovakvi vremenski uvjeti karakteriziraju ovaj specifičan grad u Velikoj Britaniji. Dolazak u zračnu luku posebno me veselio jer sam tamo imala susret sa svojom suputnicom u ovom istraživačkom procesu jednog od tri najveća grada u Velikoj Britaniji.

Volim zračne luke jer u njima najbolje osjetiš multikulturalnost. Osjećaš druge običaje, kulture , shvaćaš zapravo koliko si mali i nebitan. Samo- „jedan od“…ima nešto posebno u tim aerodromima, voljeli mi avione ili ne…Najbolje osjetimo prolaznost vremena gledajući avione kako odlaze i dolaze. Možda nije loše s vremena na vrijeme otići u zračnu luku da se malo prisjetimo koliko je sve PROLAZNO.

Već pri samom dolasku na manchesterski aerodrom osjetila sam onaj unique Velika Britanija duh. Istog trenutka kada sam začula taj specijalni british accent osjećala sam se kao u Mućkama. Moram napomenuti da svaka pokrajina u VB ima svoj poseban akcent. Bilo mi je na samom početku poprilično teško uhvatiti manchesterski dijalekt. Kod njih se govori Northern England English. Kao da gutaju pola slova i stvarno se moraš dobro skoncentrirati da bih i razumio što govore. Prva činjenica- Svaki grad u VB ima svoje govorno područje!

New York is calling!

nyork

Toliko snažan, toliko poseban, toliko sparkling, jedan i jedini New York, na koji ni dan danas, 14 godina kasnije, uspomene ne blijede… Ponekad se zaista osjećam kao da je bilo jučer. Slijetanje u glavnu zračnu luku, JFK, i to slijetanje iz mraka, jedan je od najspektakularnijih prizora koje je moje oko ikad vidjelo! Ako slučajno letite u New York, svakako, ali svakako pokušajte učiniti da Vaše prizemljenje ka tlu bude po noći. Takvo jedinstvo svjetala i svjetleće infrastrukture nisam nikada prije toga vidjela! Imate osjećaj da slijećete u jedan sasvim drugačiji svijet koji ste do sada imali prilike vidjeti samo na filmu. I to je zaista tako. Film postaje stvarnost. Ono o čemu ste samo čitali ili informirali se preko različitih platformi, to postaje Vaša privremena stvarnost. Prvo mi je trebalo vremena da se priviknem da sam zaista u NYC-u! Uštipni se, Paola!


Paola © 2016. All Rights Reserved.