facebook twiter instagram  

Kako sam upoznala Krista?

 

Yesus1

E, da…bilo je to davno…ali nikada o tome nisam govorila.

Ne zato što me sram, nego zato što sam se uvijek pribojavala konstrukcije: „Gle' ju, ona Paola…sad je „ zabrijala“ na Boga“ – znamo svi kakvi su ljudi. Ne vole radikalne promjene. Pogotovo u ljudima. No, s obzirom na to da je danas osuda Kršćana i vjere veća nego ikada, i gotovo da si „lud“ ako vjeruješ u Boga ili propagiraš vjeru, odlučila sam. Vrijeme je.

Oduvijek imam potrebu prkositi trendovima, pa je ovo uskrsno vrijeme, savršeno vrijeme za posvjedočiti. Kao prvo- nisam pukla, i bolje sam nego ikada. Kao drugo, Bog je živ i postoji.

Dugo vremena sam sama sa sobom zbrajala i oduzimala stvari, razmišljala, čitala…međutim, kada mi se zaredalo nekoliko događaja za koje sam sigurna da su dokaz čiste Božje ljubavi i milosti - shvatila sam Njegovu veličinu. Reći ću Vam samo da se nikada ne bih vratila u život da nije bilo Boga. Nikada ne bi odbacila lance ovisnosti i vezanosti, da jedan dan, kroz jednu osobu nije progovorio Bog.

Da, On to često čini…rabi razne ljude da govore umjesto njega… Kad sam bila najtanja, kad sam bila sama i najranjivija, On se ukazao. Progovorio. Napunio sobu Duhom Svetim koji me dotaknuo po prvi puta u životu…u meni se nešto prelomilo i odlučila sam krenuti u Zajednicu. Do jučer, do jučer sam bježala od te odluke kao Vrag od tamjana.

Moje misli su se odjednom okrenule poput ova današnja vremena, čas bura i vjetrovi, čas sunce i toplina. Toplina je krenula niz cijelo moje tijelo…i osjetila sam neizmjernu Ljubav. Nešto što nisam nikada prije u životu osjetila…Vrijeme kao da je stalo, a netko kao da je prolio vrući tuš emocija po mojoj duši…taj sam događaj tada pripisala van serijskoj senzibilnosti i samu sam sebe uvjeravala da se onaj dan nije dogodilo Čudo. Kako li sam samo bila ohola i nevjerna!

Naravno da niti to nije bilo dovoljno da konačno prihvatim i shvatim Njegovu veličinu. Stalno sam sumnjala. Tražila sam vidljive znakove, a nisam se zapitala da je sve ono bitno ionako nevidljivo očima već se nalazi u srcu…Tražila sam dokaze. Nisam prestala istraživati i čitati…bilo mi je previše nelogičnosti. Stalno sam se vraćala natrag po nova znanja…Onda sam malo vratila film… Pa sam ponovno prekopala sve situacije koje sam IKADA doživjela…pa sam shvatila da sam trebala umrijeti već nekoliko puta, no još uvijek sam ovdje…i tu sam…jer me On čuva…

Zadnji put kada sam skoro poginula, bilo je rano i maglovito zagrebačko jutro…jurila sam na ispit…sa starim i derutnim autom…Na pola auto-ceste shvatila sam da nisam ponijela ključnu skriptu kako bih ponovila gradivo prije ispita…Lijevom rukom sam držala upravljač, dok sam desnom kopala po torbi…odjednom sam izgubila kontrolu nad vozilom, i falilo je samo možda pola metra da sa svojom „kantom“ od auta rasturim ogradu i letim niz provaliju. U toj stotinki sekunde prestala sam disati. Živjeti. Postojati. Sve je stalo. Jednako kao i onaj dan u onoj sobi. Kad sam odlučila okrenuti svoj život naopako, ili bolje rečeno – konačno ispravno.

Odjednom sam se samo našla sa dvije ruke na volanu, za koji ZNAM, sigurna sam, DA GA JA SAMA NISAM ISPRAVILA …tada sam upoznala anđele.

Ta divna živa bića koja prestaju igrati ulogu u našim životima onog trena kad prestanemo vjerovati u Djeda Mraza ili Vile... Anđeli su s nama. Jesu. I tu su…meni su tada spasili život…i vjerojatno još mnogo puta kada možda uopće toga nisam bila svjesna. Da bih kopala dublje i dublje, jednom sam se prisilila da odem na Duhovnu obnovu. Kažem, prisilila, jer sam sumnjala.

Cijelo sam vrijeme sumnjala i nisam dozvoljavala da se u meni samoj dogodi Čudo. Borila sam se. Oklijevala. Prkosila. Radila sam sve osim toga da se prepustim i otvorim srce. No, kada sam nedavno, nakon niza situacija, ipak, odlučila dati šansu Bogu, dogodilo se Čudo. Srce mi se ponovno rodilo. Počelo disati na jedan drugi način. Mirnoćom i spokojem. Počela sam gubiti strahove i paranoje koji su me kočili, dok sam s druge strane počela dobivati veliku snagu za sve izazove koji su bili preda mnom. Ničega se nisam bojala. Pokušala sam moliti. Ali ne govoriti, već moliti srcem. Dušom. Stvari su se bitno popravile.angel wings

Ma čak ne stvari oko mene, već moj pogled na svijet…ja sam se popravila. Srce mi je bilo otvoreno i dozvolila sam Bogu da mi uđe u život…Sada je sa mnom i nemam ga namjere više napustiti. Toliko je oholo od nas ljudi da mislimo da smo Svemogući. Mislimo da sve kontroliramo i da nema toga što nam ne može stati na put. „Svim ljudima vjera u Boga usađena je u srce. Lažu oni koji kažu da ne vjeruju u Božje postojanje; jer noću i u samoći sumnjaju.” ( Lucije Enej Seneka mlađi, 4. pr. Kr. – 65 po.Kr., rimski pjesnik, filozof i političar ) Ma, možemo reći što želimo, ali nema osobe koja u svojoj samoći nije posumnjala postoji li Bog ili ne. Nema. Svatko. Barem jednom u svom životu. Prisjetite se sada situacija kada kao da Vam je netko pomogao ili spasio živu glavu? Sjetite se situacija kada ste znali čuti glas u svojemu srcu – a sigurno jeste, ako ste barem jednom tražili Boga… a i dalje se ne prepuštate, i dalje gazite po Svetosti. I dalje ste zatvoreni i ne dopuštate si da osjetite najljepšu i najdragocjeniju Kristovu Ljubav ? Žao mi je…žao mi je svakoga tko ne pruži šansu…i trudit ću se…trudit ću se svjedočiti i prenositi Spasiteljevu riječ.

Što god da kažemo, koliko se god opiremo, koliko se god trudimo misliti da smo veliki i najpametniji- mi smo NULA BEZ KRISTA. Ako nas vodi samo ono materijalno i oku vidljivo, gubimo dušu…gubimo duh i radost istinska života i pravih vrijednosti. Svjetske statistike govore da na svijetu boluje preko 300 milijuna ljudi od depresije. Depresija je pak stanje duha koje čovjeka navodi da gubi radost življenja, kada se osjećamo odbačeno, jadno…što nerijetko dovodi do uzimanja raznih droga, alkohola, tableta…ključ problema leži u tehnološko – materijalnom svijetu gdje pod svaku cijenu MORAMO IMATI & MORAMO DATI. Identitet čovjeka više se ne traži u samome sebi već u svemu izvanjskom što nam se servira kroz potrošačko društvo. Dakle, tražimo identitet preko drugoga, ne razmišljajući da je zapravo sve duboko skriveno u nama samima te u Ljubavi kojom nas Krist ljubi. Kada se taj identitet stopi sa masom, nastupa tjeskoba. Gubimo se. Ne znamo više tko smo, i kome pripadamo...a pripadamo samo Njemu.

Jer On je radi nas trpio na križu. Da bi otkupio naše grijehe…da bismo mi danas živjeli. Mi smo danas tu, jer nam je On dao život. Trebali bismo početi više razmišljati o OVDJE & SADA, a ne o onome što će biti ili je već bilo. Trebali bismo sa radošću prihvatiti križ koji nam je On naumio dati, i koračati sa osmijehom kroz život…jer svaki novi dan je dar. Svako novo jutro je znak neizmjerne Božje ljubavi… I kao zadnje , postoji samo jedna prava istina na svijetu, a to je Isus Krist. Postoji samo jedna prava Ljubav, a to je Isus Krist. Upravo zato pozivam Vas danas, na Veliki petak, otvorite svoje srce, šapnite Njegovo ime, zavapite iskreno i vjerujte Mu…

On Vas nikada neće razočarati. Jer on je jedini Gospodin. Naša snaga. Naša Ljubav.

I naš MIR. Amen.

Voli Vas

P a o l a

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.