facebook twiter instagram  

„Click up“ your life

 

kad tad dođe vrijeme

Vratila sam iz morske idile.

Osjećam velegrad.

U sjeni ovogodišnjih ljetnih uspomena nosim sol na kosi, preplanuli ten, pokoji kamenčić i zrno pijeska…Iako još osjećam šum mora i udare bure, vrućinu sunčevih zraka i uzburkano more, moram se istrgnuti raljama morskih čari. I teško mi pada jer znam da donosi realnost. Jednako kao i ovi kiša. Samo te presiječe. Vrati te na mjesto s kojeg si krenuo… Ovo je bilo lijepo ljeto. Ljeto razmišljanja. Ljeto preispitivanja. Ljeto zaključaka. Ljeto u bojama. Sve što je ljeto, kažu, kratko traje…i tako jest. Ostaju ti samo oni najupečatljiviji trenuci i tragovi preplanulosti. Počelo je s Pokemonima. Radi tog fenomena bila sam podosta zabrinuta, no kad čitam novije statistike, vidim, srećom, da je brže završilo nego što je započelo…možda ipak ima nade za ljudsku vrstu.

Kako bismo pobjegli od SEBE lovimo imaginarna virtualna bića! Nije li to strašno? Bolje uhvatiti Pokemona nego se uhvatiti u koštac sa SOBOM. Sa svojim bićem uvijek imaš posla. Nikad nije dosta! Začuđuju me ljudi koji smatraju da sebe poznaju dovoljno ili da ne sebi više ne moraju raditi, ili da se ne moraju truditi, pomučiti…da bi došli do nečeg novog! Bila to spoznaja, promjena, iskorjenjivanje ružnih navika, bolje ponašanje…peglanje ega, sebičnosti…popis je ogroman. Kako netko može misliti da je dosegao svoj maksimum ili da se više ne mora truditi?! EGO.

 

Nemoguće je doseći svoj maksimum. Uvijek, ali, uvijek možemo bolje i jače. Moralnije i iskrenije. Čišće i ljubaznije. Čovjek uvijek može biti bolji. Najlakše se predati i odustati od sebe. Tako to rade kukavice i oni koji nisu spremni na ono što donosi realnost. Dići ruke i reći da si dosegao svoj maksimum. To su tako jadne i perfidne laži koje prodajemo sami sebi. Obično smo tako dobro sposobni manipulirati sami sebe da je to zaista spektakularno! Samom sebi prodaješ priču. Mažeš si oči jer je tako lakše. Kad-tad u životu dođe vrijeme da učinimo ono što je potrebno, a ne ono što želimo.Želje su obično plod mašte, zadovoljenja potreba, udovoljavanje komforu…a potreba da nešto učinimo, trga od nas dijelove imaginacije i laži koje si prodajemo. Kada činimo ono što je potrebno, obično boli…da, boli…kad god idemo protiv srca, a sukladno s razumom, boli…no, bez toga nema promjene. Nema KLIKA!

Nema promjena. Svi znamo koliko se teško mijenjati. Od navika, do ponašanja, do uvjerenja…promjene nisu laka stvar. Točka. No, što zato što boli i teško je, radije biramo da se nećemo promijeniti? Nećemo si dozvoliti KLIK, a znamo da griješimo? Tko je onda tu lud? Znam da griješim, ali neću! Onda je to samo pitanje, prijatelju moj, pitanje Tvoje ugode i magnovenja u kojem se trenutno nalaziš! Bože, koliko puno ljudi koje poznajem živi život da se nikad ne suprotstave sami sebi! Nikad ne posumnjaju da su na krivoj cesti!

Nikada SEBE ne stave u pitanje… …i tako možeš živjeti, ali ako mene pitate, samo do neke granice. Do jednog trenutka! Ne možeš zauvijek, jer i oni najgori i najtvrdokorniji prodavači magle znaju u svom srcu da rade stvari krivo. Osim ako se ne radi o dijagnozi ili nekom poremećaju, pa tada cijela životna priča poprima drugi smisao. Ništa nije isto kao jučer. Niti ti, ni ja…i ništa neće biti isto sutra. Svaki dan je drugačiji. Svaki dan je priča za sebe. Svaki dan je nova prilika. Da. Baš da učinimo ono što je POTREBNO, a ne ono što ŽELIMO! Kada bismo samo malčice mogli biti svjesni koliko nas naša guzica u životu koči!Koliko radosti smo propustili radi vlastitog dupeta! Koliko smo smijeha i dobrog osjećaja zapostavili radi svog komfora! Nije nam bitno ništa drugo osim da nam je UGODNO! Zaboravljamo da puno ugode na duž period nikome ništa dobro nije donijelo. Naravno, čovjek sebi mora dopustiti da se nekad prepusti uživanju i komforu, ali ako nam to postaje životni imperativ, da sve svoje slobodno vrijeme posvećujemo samo UŽIVANJU, mi ne možemo opstati kao ljudi!Ne možemo i gotovo. I to je sada taj trenutak. Trenutak kad zastaneš… …uzmeš zraka, staneš, zamisliš se nad sobom i prebireš… Prebireš sada, prebireš jučer, prebireš SEBE, stavljaš SEBE u pitanje.

Nevjerojatno je da smo toliko jako kritični za sve ljude oko sebe, a prema sebi smo toliko blagonakloni. Još jedna činjenica iz koje se vidi ogromno sebeljublje koje čovjek nosi kroz život. Uvijek lakše vidimo brvno u tuđem oku nego u svom! Stara dobra poslovica koja toliko puno govori o ljudima…svijet bi bio toliko ljepše mjesto kad bismo svi učinili nešto za drugoga, a ne samo za sebe. Svijet bi procvjetao kada bismo doveli sebe i svoje postupke u pitanje i kada bismo se trudili da se promijenimo. Predlažem resetiranje mozga, postupaka, uvjerenja i osjećaja svaka tri mjeseca. U tišini i samoći. Kroz meditaciju ili molitvu. Kroz duboko uranjanje u svoje biće i preispitivanje svojih odluka, ciljeva, želja, misli, ponašanja, djela, stvari i situacija koje smo učinili drugim ljudima… …pokušati se uvući u interakciju sa samim sobom, ali na način da se izdvojimo i promatramo tu drugu osobu, SEBE, kao nekoga koga ne poznajemo…kao da gledamo film. Eto.guzica

Gledamo sebe i svoj život. I tišina će nam dati toliko puno odgovora… Nismo dobri koliko mislimo da jesmo. Nismo realni prema sebi. Nitko. Uvijek sebe vidimo ipak malo boljim nego što to zaista jest. Nema veze. I osviještenje toga puno nam može pomoći. Samo da bismo to mogli, moramo stvarno biti iskreni sami sa sobom. Goli. Do kraja. Bez uljepšavanja i manipulacija. To je KLIK! Kad shvatiš. Kad otvoriš oči! Kad stvarno i istinski SHVATIŠ da bi mogao imati nešto novo u životu jedino ako otpustiš staro! Da- ako želiš neke stvari koje nisi nikad imao, moraš učiniti puno toga što nisi nikad učinio! Da bi promijenio sve ružne navike, moraš ih prvo priznati! Reći, da- imam problem. Da bi promijenio sva svoja kritična ponašanja moraš biti iskren sa sobom i sagledati se bez idealiziranja i uzvisivanja!Kad shvatiš kako su se ljudi OSJEĆALI radi Tebe u pojedinim situacijama, to se zove KLIK! To će samo i pamtiti na kraju…samo kako su se s Vama osjećali. Niti kako ste izgledali, niti što ste imali na sebi…pamtit ćemo samo OSJEĆAJ koji su imali sa Vama. Svi smo mi grešni i nitko od nas nije savršen. Sve je to za ljude. Međutim, ako zaista počnemo život uzimati zdravo za gotovo i poput strojeva samo izvršavati dnevne zadatke bez da zagrebemo ispod površine, onda smo u škripcu. Ako samo idemo kao guske u magli bez da zastanemo na trenutak i poslušamo unutarnje glasove, čemu sve ovo?

Zar ne bi zapravo naš prvotni cilj trebao biti da ljubimo i budemo ljubljeni? A mi? Ponekad, kao da radimo sve kontra tog Zakona. Čudni smo mi ljudi. U najmanju ruku mogu samo to reći. Ima nas svakakvih i radimo svakakve stvari. Možda sam samo ludi idealist, ali znam da kad bismo počeli svatko od sebe, sve bi bilo bolje. Volim KLIKOVE. Imala sam ih, hvala Bogu, puno. I priznajem da bole, ali nakon što ih uspiješ usvojiti, nakon što napraviš veliki korak za sebe, ali prema dobru…plaća je predivna. Postaješ osoba kakva si htio. Osjećaš da si bolji…zreliji…odgovorniji…iskreniji sa sobom i drugima. Nekako, nazvala bih to- NA MIRU SA SOBOM. Mir sa sobom nam ne može osigurati nitko osim nas samih i dragog Boga… …mir i ljubav prema bližnjima nalazi se s druge strane komforne zone. Ponekad nije lako niti voljeti, ali o tome u jednom drugom blogu, resetirajte se…vrijeme je… Nemojte da bude prekasno. Ništa ne boli više od kajanja za propuštenim prilikama…nemojte žaliti što niste postali ono o čemu ste oduvijek sanjali…jer u konačnici, nebitno je što drugi misle o nama. Znamo da smo zreli kad nam počne biti bitno što mislimo sami o sebi. Da bi mislili dobro, potrebno je redovito i temeljito KLIKATI po svom biću…

Ako smo toliko jako informatizirani i cijeli nam je život na ekranima, onda je sasvim u redu, složit ćete se…da kažem,

CLICK UP YOUR LIFE…

Voli Vas

P a o l a 

klik up

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.