facebook twiter instagram  

Što kada se dogodi nemoguće i zašto očekivanja bole

 

očekiv

Je li Vam se ikad u životu desilo nešto za što ste bili sigurni da se Vama ne može dogoditi? Da ste mogli dati, kako se kaže „ruku u vatru“, da ste Vi na to otporni, i da nema šanse da biste mogli ikada tako nešto napraviti, ili se zaplesti u takve mreže ljudskih umova? Aludiram na bilo kakvu životnu situaciju koja se može dogoditi u međuljudskim odnosima. Sigurna sam da je svatko od Vas barem jednom u životu rekao: “Meni se to ne može dogoditi…“ I Svima nam se dogode razni odnosi u životu, od kojih, naravno… imamo neka očekivanja. Ono što je prvo, a moglo bi spriječiti razočaranja, jesu očekivanja. Ako očekujemo da će netko prema nama biti dobar i ispravan jer smo mi prema njemu, to je čista utopija.

Dakle, ne postoji niti jedna garanciju da će ono što dajemo u nekom odnosu biti vraćeno. Puno je bolje da se čovjek okrene prema sebi, i da sva svoja očekivanja od bilo koga na ovom svijetu smanji na minimum. Očekivati možeš samo od sebe, prijatelju…samo od sebe. Nema li očekivanja, nema razočaranja. To je kao 1/1. No, onda si postavimo pitanje, pa kakav je to život, ako od nikoga ništa neću očekivati? Istina. Boli. Da. No, opet…treba imati barem određenu vrst očekivanja, jer živjeti stihijski i baš ne tražiti ništa za sebe, također je posve krivo. Očekivanja da, ali prihvaćanje da postoji velika šansa da nam neće biti vraćeno istom mjerom…jedino je što nas može sačuvati od osakaćenja nepovratnih očekivanja. Boli, da…znam. Boljelo je i mene mnogo puta. Najviše kada sam vjerovala ljudima. Kada sam nekome istresla svu svoju bol ili intimu, i na koncu dobila nazad bumerang u glavu. No, opet…niti to nije loše. To se zove lekcija. Lekcije života nas uče kako postati zreliji, pametniji, mudriji…i kako ostati svoj.

Mnogo puta sam napravila grešku da pognem glavu. I smatram da poniznost nije niti loša kvaliteta ili osobina, nazovimo to kako hoćemo. No, biti ponizan dok te netko neprestano gazi i okrivljava za sve loše momente, ne tražeći u sebi niti zrno krivnje ili odgovornosti, nije odlika pametna čovjeka, to je odlika kretena. Nisam ničiji kreten. Možda sam nekad bila. I na to imam pravo. Na svoju bolnu prošlost i greške koja sam činila.ja sam. Ne samo jednom. Više puta…znate osjećaj kada se prelije čaša…? Kada strpljenje iscuri kao u pješčanu satu, kada popuste živci i kada se odjednom nađete na mjestu gdje ste mislili da nikad nećete.

god didnt gave you

Divim se svim svojim padovima jer sam poslije svakog pada postala još jača i još upornija da ostvarim verziju sebe o kojoj sanjam. Nisam savršena, i radim i dan danas milijun grešaka. No, znam da se ne sramim sebe. Ne sramim se što sam srčana, iskrena, otvorena, što sam emotivna, što sam čovjek. Srela sam do sada mnogo teških ljudi na svijetu. I svi smo mi ponekad teški…čak i sami sebi. No, smijemo li i drugima biti uteg? Smijemo li maltretirati ljude da plešu kako mi sviramo, da zamagljujemo istinu, da lažemo, da krijemo svoje pravo sebstvo čak i od sebe samih…i da samo brinemo „što će reći selo“? Smijemo li uvlačiti u svoje mreže zla, provokacija, laži i dijagnoza druge ljude koji su stavljeni “ad hoc“ u naš život? Ne, ne smijemo. Ili barem ne bismo smjeli. Svi radimo greške kratkoročno, i to je ok. No, ako neke greške ponavljamo i ponavljamo, onda nije stvar momenta, onda je stvar naše odluke da opet napravimo isto. Onda, vrlo svjesno i savjesno radimo nešto loše, a glumimo i sebi i drugima da smo netko drugi.

Ljudi su zaista posebna sorta. Ima nas svakakvih. Smatram da nitko nije posve zao, a isto tako nitko nije niti posve dobar. Svega tu ima…i dalo bi se o tome analizirati danima. Ono što je naša odgovornost jest da branimo sebe i svoje najmilije. Da ne očekujemo od nikoga ništa. Da se sačuvamo od lažnih obećanja, krivih odnosa, i patvorenih prijatelja. Sigurna sam da će tada i one situacije „ ovo mi se nikad nije smjelo dogoditi“, biti svedene na minimum. Svima treba pružiti šansu, ali jednako tako treba znati zatvoriti vrata kada vidiš „da tu nema kruha“. Ponavljam: Nitko nije ničiji kreten. Nitko ne bi trebao šutjeti do vječnosti i dozvoliti ljudima da gaze po njemu. Svatko ima svoj prag tolerancije, svatko ima svoj maximum trpljenja, i svakome kad-tad pregori fitilj.Moj fitilji su puno puta pregorjeli. I tada sam se pokupila, okrenula novi list, zatvorila stare bilježnice prepune povreda, boli i krivih očekivanja… I sjajno! Svaki novi pad je nova prilika da krenemo ispočetka. Svaki krivi odnos sa ljudima, prilika je za nove odnose i nove prijatelje. Svaka kriva odluka, prilika je da sljedeći puta puno bolje mislimo i ne dajemo se na pladnju za bilo koga. Bog je tu da sudi. Mi smo tu da činimo najbolje od sebe…. I čak, ako ste nekada dali najgore od sebe, ako ste samog sebe uplašili ili razočarali, nije niti to kraj svijeta…život ide dalje. Svaki sljedeći dan je nova prilika za oslobođenje. A da bi do slobode došlo potrebno je sebe dovesti u red, i sebi oprostiti svaku „ ovo se meni nije smjelo dogoditi“… Jer što se uopće „smije“, a što se „ne smije“ dogoditi? Tko je tu da nam sudi….?

Očekivati od sebe da si čovjek koji sve radi najbolje, najpreciznije, najgrandioznije, najkompletnije, također nas dovede do ruba „control freak“ ponašanja koje kroji svaku našu misao. Od sebe očekuj da si čovjek od krvi i mesa. Da imaš pravo pogriješiti, i da nisi savršen… …ali od sebe, nikad ne odustaj! Čovječe, nikad dok dišeš…jer ona očekivanja u kojima sam sebe prevariš, ta očekivanja bole najviše…zato, čovječe, budi svoj, budi iskren, budi srčan, budi pravedan…je razočaranje sebe samog boli više nego kada nas razočara bilo tko koji nam je bio drag…

metak

Samo sebe imaš…

Voli vas

Paola

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.