facebook twiter instagram snapchat

Koga čekaš da se vratiš SEBI?

Znaš onu, nije čovjek otok da bude sam?

Svi mi, ma što god rekli, bježimo od samoće i osjećaja da smo sami na svijetu.

Čak i oni najjači, ipak priznaju, da teško podnose samoću.

Zašto je toliko teško podnijeti sebe samog i u čemu je kvaka? Puno puta sam čula onu rečenicu, "ako ne možeš sam sa sobom, nećeš moći ni s drugima".

Kad sam bila klinka, ili mlada djevojka, uvijek sam vapila da nađem ekipu, društvo, zabavu...nisam voljela biti sollo. Što sam postajala svjesnija, starija, pametnija, ajmo reći mudrija, shvatila sam koliko mi samoća godi.

 

Ljudi bježe od samoće jer bježe od sebe.

samoća

Ponekad je zastrašujuće jasno i otvoreno vidjeti sve svoje mane, loše trenutke, loše poteze, loša ponašanja, jer svi smo krvavi ispod kože, i svatko do nas radi greške. One su sastavni dio našeg života, i negiranjem samo stvaramo zatvoreni krug iz kojeg je povratak vrlo bolan.

Ne možeš vječno bježati od sebe. Još manje, ne možeš u drugima tražiti sebe i nikad se nećeš posve realizirati tražeći podršku kroz druge ljude, a ne radeći na sebi.

Mukotrpan je taj rad na sebi, jer nikada dok god dišemo ne prestaje, a opet s druge strane, koliko god čovjek naučio u životu, u šali znam reći, opet umremo glupi.

Najljepši osjećaj uz ljubav, koje jedno biće može doživjeti, jest upoznavanje sebe samog, svojih dobrih i loših strana...tek tad imaš moć da sa sobom nešto napraviš.

Tek kad prihvatiš sebe sa svim lošim i dobrim što posjeduješ, tek tada, možeš krenuti u pohod na svijet. Poznajem mnogo ljudi koji svoj život žive posve nesvjesni, hladni, samo hodaju okolo kao guske kroz maglu i stalno jambraju da im ništa nije kako su zamislili.

Kako bi išta bilo po zamisli, ako non-stop bježiš?!

Danas, u suvremenom svijetu ima toliko mnogo načina za bijeg. Hoćeš alkohol, internet, kocku, kladionicu, drogu, televiziju, društvene mreže...sve, samo da se pažnja usmjeri s bitnog na nebitno.

Ponekad je vrlo teško opstati u takvom svijetu, ali kod mene nema odustajanja u bilo kojem smislu, pa tako i u tome da se oduprem svemu onome što ne smatram dobrim za svoju dušu. Mišljenja sam, da osoba treba ući u vezu onog trenutka, tek kada nađe nekoga, s kime se osjeća bolje nego kad je sam.

No, da bi to uopće bilo moguće, taj "SAM", mora biti odrađen vrhunski. Moraš znati tko si, koje su ti mane, vrline, prednosti, nedostaci, kapaciteti, inteligencija, moraš imati cijelu paletu SEBE na "izvolte"!

Ti moraš znati kormilrati sam sa sobom, jer ako ne znaš ti, zašto misliš da bi partner trebao znati? Jako mnogo ljudi nalazi se i dalje u lošim vezama koje nemaju budućnost i koje na njih djeluju toksički. Nemaju danas ljudi hrabrosti, muda (OPET ta nesretna muda), živaca i odvažnosti da se usude poći na proputovanje sa samim sobom. Nemaju. Krenu, pa odustanu....jer naravno da boli. Kad zagrebeš, naletiš na puno toga što ti se kod samog sebe ne sviđa. Vide koliko tu ima posla, mulja i sivila, i onda je lakše odustati. Odustaju kukavice.

find yourself

Odustaju papci koji nemaju snagu da se odhrvaju svemu što ih guši...

Jesu li to krivi poslovi, krive veze, krivi brakovi, kriva prijateljstva, sasvim je malo bitno. No, opet, oni su se u tom poznatom udomaćili i njihova udobnost im ne dopušta da naprave iskorak. Kako puno ljudi popuše radi komfora i vlastite guzice!

Samo zato jer je teško napusiti ono poznato i hitnuti se u novo, ne znači da vam neće biti bolje ako se odlučite na veliku promjenu.

Ljudi se boje promjena, baš zato što ne poznaju sebe. Nisu dovoljno svoji, jer ih koči strah. SVE ŠTO SI ODUVIJEK želio ili željela, nalazi se s druge strane straha.

I upravo zato, danas je taj dan. Dan kad možeš baciti staro odijelo, pogledati sebi u oči, zapitati se kakav život želiš, koliko si sada daleko od toga što želiš, i što je sve potrebno da bi imao sve ono što želiš.

Ljudi ne kuže da je sve u malim koracima. Pa, onda misle pomicati planine, a nisu pomakli ni kamen. Neće ići. Prvo kreni s malim stvarima, jer kakav si u malom, takav si i u velikom. Nitko nije uspio preko noći. U ničemu.

Svatko tko se izborio za sebe, zna koliko je taj put trnovit, bolan i prepun prepreka. Jer tako je to, baš kad poželiš srediti svoj život, sve se okrene u smjer protiv tebe. No, ako si dovoljno uporan, ne odustaješ, vjeruješ u sebe i znaš za što se boriš, TI SI POBJEDNIK.

 

drame života

 

Razlika između losera i winnera, vrlo je tanka.

Winner nikad ne odustaje i nikad ne prestaje raditi na sebi. Loser odustaje već na prvoj prepreci. Bori se za ono do čega ti je stalo. Nemoj biti papak.

Uzmi ključeve svoje sreće u svoje ruke i nikad ih više ne stavljaj u tuđi džep. U nama je sve ono što nam je potrebno. Samo treba zagrebati ispod površine... A ljubav?

Ma, ona će doći kad se najamnje nadamo. Onda kad najmanje očekujemo...ali znate otprilike kada?

Kad zavolimo sebe i prihvatimo svoju samoću kao graditeljicu našeg bića, kao našu prijateljicu i saveznicu...kad prestanemo bježati od sebe i postanemo svjesni.

Tad će doći i ljubav...i obećajem....

Zatrest će se Svemir. A ti?

Ti ćeš plesati kao nikad do sada...jer poznaješ glazbu i poznaješ sebe....

 

Voli Vas 

Paola 

Kompleksi- sjeme zla naše duše, truju odnose i nas same

Jedna od bitnijih sastavnica naše osobnosti jest samopouzdanje i samopoštovanje. Ukoliko ne posjedujemo te dvije važne stavke, u našim životima sve može izgledati vrlo loše i bez problema nam život može postati pravi pakao.

Naime, samopuzdanje se vrlo teško gradi, a lako ruši. Slično kao i povjerenje.

Npr: Radiš novi posao, trudiš se, napreduješ, a non-stop dobivaš kritike na temelju loše odrađenih zadataka. Što se događa? Samopuzdanje pada i to je normalno. Gubiš vjeru u sebe i povlačiš se...no, odustajanje je najgora bolest za samopouzdanje. Samopouzdani ljudi su pogriješili tisuću puta, i nikad nisu odustali od sebe...nego su sve kritike okrenuli u svoju korist.

Screenshot 2017 08 08 22 09 54 1

Oni koji nisu samopuzdani, oni se povlače u sebe, ne prihvaćaju kritike i ubijaju svoje mišljenje o sebi samo na temelju onoga što im je netko rekao. Samopuzdanje koje slomiš, gradiš ispočetka... Svaki puta kad te slome, ti se opet i opet moraš dizati...i tako cijeli život, i tako unedogled.

To je priča koja se uvijek nadograđuje i nadopunjava. Druga stavka koje je bitna jest samopoštovanje. Možemo li se voljeti i poštovati, ako nemamo samopouzdanja? Teško. Ljude ubiju kompleksi.

Davno je Carl Gustav Jung rekao da su kompleksi otcijepljenje parcijalne psihe. Njihovo porijeklo ili zrno iz kojeg izgaraju je složeno u traumama, šokovima, pri čemu se jenostavno, jedan dio psihe- odreže.

Nema ga. Uvjerite sami sebe u to da ste nesposobni, da niste dostojni ovog života, da su svi drugi bolji i pametniji od vas, da svi lakše hendlaju svoje živote od vas samih- tada govorimo o kompleksima manje vrijednosti.

S druge strane, ako ste ego-manijak, možete ići u onu drugu krajnost, kad govorimo o kompleksu veće vrijednosti, kad smatramo da smo bolji od svih drugih. Da smo posebni, gledamo na druge ljude s visoka, nitko nam nije dovoljno dobar, nitko nije na našoj razini...

Natjecanja. Gledanje tuđih života, tuđih kvaliteta, uspređivanje s drugima.

To su izvori sveg nezadovljstva. Ti si ti. Baš takav kakav jesi. Poseban i jedinstven. I ne uspoređuj se s nikim. Jer nitko nije ti.

Screenshot 2017 08 08 22 09 37 1

 

 

Svaki čovjek ima svoje mane i vrline. Nitko od nas nije savršen niti nema čovjeka koji se s vremena na vrijeme ne pogubi u traženju osobne vlastite sreće i mira. Sigurna sam, da sve kreće od nas samih.

I naša sreća, i naša tuga, i naše samopuzdanje. Kompleksi, ti zli blokatori našeg unutarnjeg bića stanuju u svakome od nas. Samo je pitanje što ćemo s njima napraviti.

Hoćemo li dozvoliti da nas pojedu, ukradu nam mir, ili ćemo se boriti. Osvijestiti s čim imamo problem, dobro izanalizirati cijelu situaciju, prihvatiti da imamo kompleks, koji ovisi samo o nama i našoj glavi.

Odnosno, na nama je koliko ćemo dugo dozvoliti kompleksima i nesigurnostima da nas žderu.

Kažem, i sigurna sam da čak i velike ljepotice i uspješne žene imaju nešto s čim se bore. I kad pomisliš da je J.Lo u boljoj poziciji u životu nego ti, sjeti se, da je ista ta J.Lo prepuna svojih mana, svojih strahova i briga koje je muče.

Sigurno su joj na početku karijere govorili da ima preveliku guzicu, npr...ili da ne zna pjevati, već samo plesati...no, žena se nije predala.

To što je dobro snimljena iz dobrog kuta, uvijek zbegecana i posebna, ne znači da ne pati od nekih komplekasa.

No, jedno je sigurno- ona na njima radi i ne predaje im se. Ne dozovljava da kompleksi žive njezin život umjesto nje. Sad sam trivijalnosti radi uzela njezin primjer, ali bitno je da ste me shvatili, što sam htjela reći.

Iako nam naizgled možda zvuči glupo da se borimo protiv komplekasa, to je izuzetno važno, a reći ću vam i zašto.

Iz tog kuta sve počinje.

Kompleksi razvijaju paranoje, nesigurnosti, nezdrave odnose, zavist, ogorčenost, krivnju...

Zapravo toliko puno problema mogu izazvati, a mi ih smatramo bezazlenima. Nisu uopće.

Zato, glavu gore, vrijediš, ustani, prestani gledati druge- ti si takav/takva kakav jesi- uzmi najbolje od sebe.

Možda nisi moga/la birati gdje i kako ćeš se roditi, ali itekako možeš birati kako ćeš završiti....

 

svihet

 

Onaj tko je zadovoljan sa sobom, ne uspoređuje se s drugima.

Onaj koji se ne uspoređuje s drugima, nije zavidan.

Onaj tko nije zavidan, ne može biti ni ogorčen.

Onaj koji nije ogorčen, živi sretan i plodonosan život.

Onaj, pak koji je sretan, znat će usrećiti i drugu osobu...

Onaj, koji sebe i nekog pored sebe usrećuje, otkrio je smisao i bit života....

Budite sebi prijatelj...u konačnici, to je jedina osoba koju imate zauvijek.....

Voli Vas

 

Paola

Na svijetu ne postoji SLUČAJNO, sve se događa s nekim razlogom i svatko nam je poslan s nekom svrhom

Znaš, kad se nešto dogodi, nešto nevjerojatno, tipa- zaglaviš na cesti u dva ujutro, nema pomoći, nema nikoga, i odjednom- svjetlo na kraju tunela, ukaže ti se čovjek koji ti pomogne. Da, koliko god vjerovao, on nije došao tu slučajno. Vjerovali ili ne, privukle su ga naše misli.

Sigurna sam u jačinu onog što mislimo, a još više u jačinu onog što želimo. Vjerojatno, u takvoj situaciji, očajnički trebamo pomoć, i jednostavno, mislima je privučemo, i zaista- pomoć je tu. Ili npr.- žena ili muškarac razočarana ili razočaran u svijet, ljude, ljubav i u sve što možeš biti razočaran, npr. sama hoda po nekom shopping Centru, i "slučajno" se sudari, u prolazu, sa nekim frajerom ili ženskicom.Odjednom, taj frajer/ženska joj postaje prijatelj, saveznik, pomoć, kamilica i oblog koji liječi rane koje su do tad gorjele... Znate onako, situacija kao u onim ljigavim ljubićima sa J. Lo., e pa to!

IMG 20170804 104327 057

Ne znamo kraj filma, ali to sad u ovom trenutku nije ni bitno, važno je samo da shvatimo, da nam određeni ljudi ulaze u život točno onda kad trebaju, a jednako tako, i izlaze iz njega, kad je njihovo vrijeme završilo. Nije se on/ona tu slučajno našao. On je morao biti tu, da nju izliječi.

Ako dovoljno dugo patiš i zadobiješ puno životnih udaraca, naprosto je nemoguće, po statistici, da ostaneš u takvim dramama do kraja života. Nije slučajno žena na dnu konačno dobila posao, ili nisi slučajno srela prijatelja kojeg nisi vidjela 20 godina, baš onda kad ti je trebalo, niti si slučajno pronašla ljubav svog života....ništa nije slučajno.

IMG 20170804 225551 991

 

Pa ni tvoje srce nije slučajno takvo kakvo jest. Ono je plod svega onog što nosiš već godinama u duši....

Najkompliciranija stvar na ovom svijetu- jesu ljudski odnosi. Od onih složenih obiteljskih, pa ako ćemo dalje, do onih bračnih, ljubavnih, pa čak nekad i prijateljskih odnosa, koji se teško sklapaju, a lako prekidaju. Svatko je kroz život imao barem jednog ili dva prijatelja koja su ga razočarala, ubila mu vjeru u ljude, prijateljstvo...to je tako. Tu školu smo svi morali proći.

Svaki odnos na ovom svijetu mora biti njegovan ili zalijeva. Ako se ne brinemo o onome do čega nam je stalo, vrlo lako to sve može nestati...i to u tren oka. Oduvijek je ovaj ludi život nagrađivao sve one koji imaju muda.

Kroz svo ovo vrijeme, shvatila sam da su muda jedna od važnijih stavki, ako bilo što želimo učiniti sa sobom i svojim životom....i to je tako. Kad ti se čini, da ništa nema smisla, da je skoro gotovo, da si ostavljen, sam, ponižen....ne brini.

Ustani. Stisni muda, ma koliko god da boli!

Stisni zube, znam kako je to neugodno, zaista znam, ali ti to možeš!

Život ćete nagraditi. Ako nisi dovoljno dugo bio dole, ne možeš ni doći gore. Svi se mi bojimo boli, poraza i tuga...ali jedino kroz njih rastemo.

I što više smo povrijeđeni, postajemo jači.

IMG 20170804 225551 992

 

Puteva u našim životima ima jako mnogo, no u konačnici svi oni vode na jedno mjesto- bitno je samo da osluškujemo svoje srce i primamo sve poruke koje nam šalje Svemir, da osluškujemo i naići ćemo na pravo rješenje. Neki to zovu Svemirom, ja to zovem nevidljivom Božjom rukom...svatko je slobodan da si svoj duhovni svijet nazove kako želi.

Dugo mi je trebalo da prihvatim kako ništa na ovom svijetu nije slučajno. Svaka situacija, pa i ona najmanja, tu je za nas, da nas nauči nečemu, da kroz nju rastemo, probudimo se...svaka situacija u našem životu nikad nije "slučajno". Što se pak ljudi tiče, oni su još manje tu "slučajno". Nema slučajnih. "Samo rijetki nađu rijetke", rekao je Balašević, a ja ga ovim putem, ne samo citiram, već se slažem s njim u svakom slovcu.

Sada je baš onako kako mora biti. I ako boli, tako je s razlogom, i ako si sretan ili sretna, tako je s razlogom. Očito si dugo plakao ili plakala.

Sve što radimo u životu, radimo samo i jedino isključivo SEBI. Svaka akcija ima reakciju.

Svaki potez koji napravimo, plaćamo.

Dobro ili loše, ovisi naravno potezu...no, nitko ne odgovara za naša djela ili nedjela, osim nas samih.

Nema slučajnosti kad se govori o djelima, kao i o ljudima. Nema slučajnosti. Ništa mi nismo napravili- slučajno ili ništa se nije dogodilo samo od sebe.

NIŠTA! Mi smo kreatori svega što dotaknemo.

U svakom djelu su naši prsti.

IMG 20170804 225551 990

Jako dobro moramo paziti kako sviramo, jer slučajne melodije...ne postoje! 

 

Voli Vas 

 

Paola

Znate onu: tko izda, pi...da!

Život te zaista svemu nauči. Ne treba ti literatura, samo čitaj između redaka svog životnog puta. Svaki dan, svaki sat. Svaki naš trenutak u ovom životu, tu je da nas nečemu nauči. Iako mi često, nit vidimo nit shvaćamo što se događa, jer smo u svom balonu, no, zbilja, svaka situacija koja je pred našim nosom, tu je, da nas ohrabri, ojača, pripremi na nove životne izazove.

Vjerujem, da ste se kao i ja, našli u životnoj situaciji, kada vas, npr.- prijatelj, familija, partner ili netko vama bitan, IZDA. Ne znam što može boljeti više od izdaje, prevare i laži. Odnosno, možda bolje rečeno, otkrivanje svih tih stvari i razbijanje jednog velikog balona iluzije koji smo živjeli do tada. To boli.

Prihvaćanje da je tako. Da ste iznevjereni, poraženi, možda nekad čak i poniženi. Ismijani. Da vam se iza leđa smiju, znaju da igrate ulogu budale...ali nešto je dobro u tome. To da su oni s razlogom, IZA LEĐA.2017 07 09 20 07 08 020

 

I neka su.

Tamo im je i mjesto, i tamo će istrunuti.

Naš cjelokupni život sastoji se od ljudi, odnosa, njegovanja istih, i vrlo je važno tko je u našem životu. Prema ljudima koji te okružuju, prema njima, ćeš vidjeti kakav je tvoj svijet. Dobro mi je ćaća uvijek govorio, samo pogledaj s kim se druži. Tko? Bilo tko. Nebitno o kome pričamo.

Puno toga se može iščitati iz odnosa koje ljudi oko nas stvaraju.

Još više mana, vrlina, slabosti i ostalog, izlazi iz tih odnosa.

Ej,nisam neki Guru, fakat, niti ovo pišem da bi vam pametovala, nego samo da vas ohrabrim, ako ste se ikad našli sami kao pas, odsječeni od svijeta, posve u nekom filmu koji nema veze s onim što živite, ne bojte se...sve je baš onako kako treba biti. Baš je tako kako treba biti. Koliko god boljelo, a mi ljudi ne možemo podnijeti da nas boli, prihvati čovječe, bol i nosi se s njom.

Bol je tvoja velika učiteljica koja te hrabri, čini jakim, neovisnim, bol ćete učiniti čovjekom.

Neće zabava. Niti pijenčevanje. Niti izlasci. Ni mijenjanje frajera ili žena, niti alkohol, ništa te neće usrećiti kao bol.

Iako to sada možda ne kužiš, i ništa ti nije jasno, vjeruj, vjeruj da je bol tvoj spas.

Izdaja je baš specifična situacija, jer tada sve postaje upitno. Ono prije, i ono sada i ono poslije.

Odnosno, onog poslije- NEMA, jer nakon izdaje, ne možeš tražiti nečiju budućnost.

Ali da, propitkuješ, analiziraš, da...i trajat će,trajat će to još neko vrijeme..ali znaš što je dobro?

Neće zauvijek. Sve će ovo biti lani- rečenica je ovo, kojom se često tješim, kad god mi je teško... Ništa ne traje zauvijek osim ljubavi koja umire za drugog.

Iako je danas to rijetkost, postoji, sigurno...mora bit negdje zakopana.

Definitivno. Vjerujem i sigurna sam u to.

I samo još jedna stvar za one "iza leđa", ili za izdajnike, kako god želite, nazovite ih kako hoćete, iako ja za takve imam samo jedno ime- osobe kojima ništa nije sveto-, dakle, samo još jedna za njih: Iako vas nisam razumjela, i možda sam čak bila ljuta na vas, vrijeđala vas i sebe, iskreno vam se zahvaljujem na svim mogućim padovima i bolima. Super je to. Super je znati gdje je tko u našim životima. Sjajno kad shvatiš tko je tko u tvom životu, koga staviti u koju ladicu, tko te vrijedan, tko te nije...sjajno! Taj osjećaj toliko oslobađa. Ja bih to nazvala- buđenjem. Buđenje svijesti.

Kao što rekoh, možda ne vidimo smisao ovog trena, ali kasnije ćemo vidjeti. Samo treba biti strpljiv.

Vama izdajnicima, kojih ima, jer, eto, to je život- iskreno vam HVALA na svemu čemu ste me naučili, putovanje je bilo turbulentno, itekako dugo, i koliko god mi se smijali, samo znajte, da se smijete sebi.

Svako vaše ponašanje govori o vama samima.

Svaki vaš postupak govori samo za sebe.

Riječi, tko šiša riječi, kad možemo izreći što želimo, naši postupci nas odaju. Acta non verba!

Sve ono što radimo ima jaču snagu od bilo koje sintagme ili praznih konstrukcija.... Mogu reći, da koliko god sam otkačena, ovakva ili onakva- trudim se biti što ispravnija, iskrena i ne povrijediti nikoga. Osim ako me povrijede, onda znam bit paprena.

Ali i to brzo splasne, jer kao što sam rekla, njima na teret. Ne meni.

Svaka izdaja, iako naizgled, više boli onog koji je izdan, kasnije se uspostavi da izdajnik plati puno veću cijenu, bilo kao frend, partner, tko god...da taj usrani, prodani sin, izdajica- dobije takvu životnu šamarčinu, dok izdan, koliko god boli, ustane, otrese prašinu i krene dalje... ..a ovaj jadnik, ne zna za sebe, jer najgore je kad si samom sebi govno od čovjeka.

Onda je to već problem. Za život, za ciljeve, za planove....kako će govno stvoriti o sebi mišljenje, ako je govno?

Ako svaki njegov postupak pokazuje da je govance, da je čovjek bez kičme, da njegova riječ znači kao i jesen 1964.godine, da njegova obećanja nemaju težinu, kako da se takav čovjek osjeća čovjekom?

Nekad sam imala strpljenja za svašta.

Mislim, usudim se za sebe reći da sam zaista jake psihičke snage o čemu i svjedoči moj život, ali više nemam strpljenja.

Nemam ga za one koji ne cijene ni život ni sebe, ni prilike koje su dobili. Nemam ga, za izdajice. Za lažove i patvorene šibicare. Manipulatore i gadove. Nemam ga za ljude koji jedno misle, drugo rade, treće žele, četvrto sanjaju, peto im se sviđa. MUKA mi je od takvih.

Želim u svom životu ljude koji me poštuju, koji su iskreni, koji su ispravni, kojima je stalo, koji ne pričaju, već rade, koji su otvorena srca, koji ne siju zlo, koji nisu zarobljeni, koji svaki dan rade na sebi i na tome da budu bolji.

Svaki idući početak je težak, ali nije nemoguć. Svaki novi dan je nova prilika za promjenu. Svaki dan imaš priliku da se vratiš sebi.

Oni koji su iza leđa, tamo neka i ostanu.

Ja sam svoja leđa previše puta savila radi onih koji to nisu zaslužili....svi oni su iza, jer nisu zaslužili biti ispred.

 

 

Očito su tamo iz nekog razloga. Znaju oni, možda i bolje od tebe ili nas samih.

Kad ti jednom okrenem leđa, tu si smješten/a s razlogom. Ionako ćeš me čuti kad se okrenem.

Uostalom, nije ni bitno što mi govoriš iza leđa, jer sve dok sam ispred tebe, ja sam pobjednik.

 

Tko izda- pizda!

Voli vas

Paola

Kaži, gdje je ljubav?

Svi mi, svatko, mali, veliki, srednji, imamo tu težnju u sebi da svi želimo i žedni smo ljubavi. Ljubav nas pokreće, okreće, daje nam snagu, polet. Ljubav nas čini jakima, moćnima, imamo osjećaj da letimo, pokreće nas ta sila oku nevidljive ushićenoti i ljubavi... Doista, kažu, kad si zaljubljen, život je drugačije boje...

No, što kad ta ljubav nestane, iščezne, kad se suočimo s bolima da nekim ljudima jednostavno nije stalo? Što kada shvatimo da mnogi oko nas žive sebične živote u kojima su bitni samo oni i njihove potrebe? Što onda? Što kada nas ono što nam je nosilo osmijeh, sreću i ljubav što kad se to pretvori u destrukcije, laži, manipulacije, zlostavljanje, tuge... Znam toliko puno žena koje su nesretne u braku. S nekim su, a zapravo su same.gdje je ljubav OB

Najgore je kad si s nekim, a nisi. Kad si u vezi, a nisi. Sam-kad si s nekim. Nema gore samoće, vjerujte mi...

Kad je netko kraj tebe, samo figure radi, a sve je, samo nije uz tebe ni za tebe. Kad ti netko hini da ti je podrška, a nije. Kad ti netko glumi da mu je stalo, a nije....kad netko uništava sve tvoje snove, mašte, ciljeve i želje. Kad jedva dočeka da te svaki puta "spusti", da te napravi malim, da omalovaži tvoj uspjeh, tvoje pothvate...tvoje, bilo što? Što je to onda?

Zapravo, moje je pitanje- je li to ikad bilo ljubav? Ljubav je iskrena, otvorena, prihvaća, podržava, vjeruje, ne laže, ne hini, ne pretvara se, ljubav je dobrostiva, oprašta, trudi se, sve uspjeva, ljubav se ne gasi. Ona nije svjetlo na prekidaču. Ona ne može nestati, ali se može sastaviti sa zemljom. Može se rasplinuti u milijun komadića koji više nikada neće tvoriti cjelinu.

Kad jednom upropastiš ljubav, kad jednom prevariš ljubav, kad jednom izigraš ljubav, kad jednom prevariš ljubav, onda povratka nema. Svi mi volimo da nas vole. Svi bismo mi rado imali ljubav za zauvijek. Nekima uspije, a nekima ne. I to je lutrija. No, ono što znam, iz svog iskustva- LJUBAV se ne kupuje, ne može se vratiti kad se jednom izgubi, ne može se vratiti povjerenje, ne može se vratiti vjera u ljubav druge osobe...

Znam neke parove koji su uspjeli spastiti ljubav, što radi djece, što zbog sebe samih, što zato što nisu mogli sami, ali, u konačnici, jako malo ih poznajem koji su OPSTALI.

Danas je sve teže naći normalnu ljubav, normalne frajere ili normalne žene. Nalazimo se u najgorim vremenima za ljubav. Nikad nije bilo teže održati odnose. Poroka nikad više. Slabosti naviru sa svih strana. Ljudi se umore...ljubav se troši. Odnos dvoje ljudi koji je prožet vječitim turbulentnim tsunamijima, raspravama, svađama, prepiranjima, takav odnos, osuđen je na propast. Kad-tad.

Sad, najbolje je da to shvatiš čim prije, kako bi imao vremena da uspiješ izgraditi još kakav takav život. Nisam neki expert za ljubav niti sam suviše kompetentna da zaključujem o ovoj temi, no, ono što znam, i gotovo sam 100 sigurna- ako si s nekim u vezi, samo da nisi sam- ti nisi upoznao sebe.

OK LIFE

 

Ako ostaješ u lošoj vezi iz nekog razloga, očito postoji još nešto što o sebi nisi naučio. Moraš doći do krajnjeg cilja.

Ako ne postoji uzajamno poštovanje u vezi, ta je veza već osuđena na propast.

Ako nisi iskren u vezi i ne govoriš što osjećaš, i veza i ljubav su puka laž.

Ako u vezi dvoje ljudi nema podrške i oslonca, to nije veza, to je freza koja uništava travke preostale "ljubavi".

Ako ne uvažavaš drugog i ne daš mu slobodu, nisi ni ti sam slobodan od koječega.

Ako si u nekim porocima, ti prijatelju, sam sebe ne voliš, a kako onda možeš voljeti drugog?

Veze temeljene na porocima i negativnim kompromisima su već odavno, dok nisi bio ni svjestan, osuđene na propast.

Ako ne možeš prihvatiti da ste partner i ti dvije jedinke, gdje svaka ima pravo na svoje viđenje svijeta i pravo na svoje mišljenje, ti si prijatelju, sebičan i želiš svijet prema sebi.

Ako ne poštuješ prijatelje svog partnera, hobije, različitosti i njegovu obitelj, za tebe nema mjesta u toj familiji.

Ako si licemjeran i sebi dozvoljavaš sve, - partneru- ništa, ti si dvoličnjak prepun lica.

Ako manipuliraš s osjećajima i ljubavlju, možeš to činiti neko vrijeme, ali ne i zauvijek.

Ako si sebičan i gledaš samo svoje interese, ostat ćeš bez života udvoje.

Nitko ne voli egoistične sebičnjake koji netrpeljivo nameću svoje potrebe i sami sebi su važniji od bilo čega. Ako o osobi koja te voli i bila je uz tebe, govoriš ružno, budi spreman da će i ona o tebi govoriti isto.

Ako nemaš osnove komunikacije i mirnog ophođenja sa ženom, možeš zaboraviti bilo kakav odnos.

Dokazano je da je pasivna agresija i agresija općenito jedan od krivaca za razvod mnogih brakova....i za kraj, za sve one muškarce, jer sorry, ja sam žena i još uvijek ne znam govoriti iz perspektive frajera, moram završiti ovo u stilu povrijeđene žene čije je srce sklupčano na podu...a kraj ide ovako: "Kad povrijediš ženu koja padne na koljena od boli, zamisli se...to nije njezin konačan pad. Ona se skupila, kao malo dijete, u položaj fetusa, vraća snagu, rida u sebi, bori se, ali ona nikad ne odustaje. Ona odmara, skuplja krhotine života, kako bi, nakon svih boli, patnji i žalosti, ustala...i znaš što? Bila jača nego ikada. Zato im svima- HVALA. Hvala im za bol."

Upravo zato-žene, majke, cure i kraljice, ako ste u lošoj vezi ili braku, uvijek imajte na umu, da ovo nije vaša konačna stanica.

To gdje ste sada, tu ne morate biti za 5 ili 10 godina.

Možda morate još štošta naučiti o sebi, kako biste mogle dalje suverene i slobodne.

Možda morate lupiti glavom u zid jače nego ikad, pa da shvatite što ste, kuda idete i s kim.

Ponekad treba pasti najniže što možemo da bismo se popeli do vrha. Ponekad je pad super stvar.

Pad nas vraća na početak.

Na novu priliku. Priliku u kojoj ćemo naučiti da je voljeti sebe i vjerovati sebi prvi korak za pravu ljubav. Zdrava ljubav prema sebi je preduvjet da bismo mogli imati bilo kakvu ljubav...

Zato,dame moje, budite zdrave za sebe, ne za nikog drugog- za sebe.

Od nas sve počinje.

Mi kreiramo sebe po tome koliko sebe prihvaćamo i volimo....

Ja Vas volim i želim vam svima da ovo ljeto zavolite sebe....

Vaša Paola

Beskrajna snaga našeg uma-ono si što misliš da jesi

 

Dugo sam smatrala da raznorazne knjige mudrosti o samopomoći nemaju neki efekt u praksi.

Doživljavala sam svu literaturu kao marketinške trikove i dobro sredstvo zarade. Međutim, da sve nije kao što se čini na prvi pogled, potvrdila je zadnja knjiga kojoj poklanjam vrijeme, a to je bestseller Normana Vincenta Pealea „Moć pozitivnog mišljenja“.

Duži period svog života posvećujem promatranju misli i raznih stanja u kojima se ljudi nalaze. Gotovo sve vjere na svijetu, bilo budizam, hinduizam ili kršćanstvo, imaju jednu univerzalnu poruku:PAZI NA SVOJE MISLI! Jedno hinduističko učenje ima sljedeću poruku: “Kakve su Tvoje unutarnje želje i misli, takav si Ti. Kakva je Tvoja želja, takva je Tvoja volja. Kakva je Tvoja volja, takva su Tvoja djela. Kakva su Tvoja djela, takva je Tvoja sudbina.“ Isto tako, u psalmu 139. izrečena je istina kako nas samo Bog proniče do kraja, te da samo Bog naše misli već izdaleka poznaje. S druge pak strane Budha kaže: “Sve što jesmo rezultat je onog što smo mislili. Um je sve. Ono što mislimo, to i postanemo!“

Zašto volim svoje izgubljene bitke i poraze

feniksica

Prirodno je u našoj svijesti da ne volimo gubiti.

Svi smo mi sretniji i mirniji kada dobivamo, kad nam život hoda po pravilima, kad nema stresa…nitko ne voli biti poražen. Automatski, kada znamo da smo pred nekim velikim izazovom, ukoliko postoji šansa da izgubimo, radije odustajemo. Teško se suočavamo sa svojim porazima i još češće ih nismo u stanju niti priznati. Prvo sami sebe varamo i ne želimo prihvatiti da smo izgubili, potom kroz izvjesno vrijeme ipak shvaćamo da moramo prihvatiti ono što nam se dogodilo, te u konačnici, priznajemo poraze, ali naravno da nismo krivi MI sami. Ili su to okolnosti, ili ljudi, ili loši međuljudski odnosi, ili sudbina…teško snosimo odgovornost za sve ono u čemu smo poraženi.

Međutim, kad pogledamo stvari na malo drugačiji način, otkrit ću Vam tajnu koja mi je promijenila život i pogled prema samom životu. Svi moji porazi i sve moje loše situacije, koliko god bile beznadne, one su sada iza mene- znači da sam ih PREŽIVJELA, one su PROŠLE. Ja ih možda jesam izgubila privremeno, no ona dragocjenost koju dobivam, a zove se ISKUSTVO, te dragocjenosti, bez poraza, NE BI BILO.Izgubiti bitku, ne znači da si izgubio rat. Hodajući tako kroz sve poražene bitke svog života, u daljini vidim mladu i samosvjesnu ženu koja je jaka i kojoj niti jedna prepreka ne može stati na put. Volim svoje poraze. Zahvalna sam na njima. Oni su me spustili najniže moguće i pokazali mi što se nalazi s druge strane. Pokazali su mi dvije strane života. Jednu u ropstvu raznih iluzija, laži, manipulacija i prevara, te drugu u čistoći, miru, blagostanju, poštovanju i ljubavi. Da nisam bila poražena, nikada ne bi upoznala drugu, čistu i mirnu stranu života…

Kako sam upoznala Krista?

 

Yesus1

E, da…bilo je to davno…ali nikada o tome nisam govorila.

Ne zato što me sram, nego zato što sam se uvijek pribojavala konstrukcije: „Gle' ju, ona Paola…sad je „ zabrijala“ na Boga“ – znamo svi kakvi su ljudi. Ne vole radikalne promjene. Pogotovo u ljudima. No, s obzirom na to da je danas osuda Kršćana i vjere veća nego ikada, i gotovo da si „lud“ ako vjeruješ u Boga ili propagiraš vjeru, odlučila sam. Vrijeme je.

Oduvijek imam potrebu prkositi trendovima, pa je ovo uskrsno vrijeme, savršeno vrijeme za posvjedočiti. Kao prvo- nisam pukla, i bolje sam nego ikada. Kao drugo, Bog je živ i postoji.

Dugo vremena sam sama sa sobom zbrajala i oduzimala stvari, razmišljala, čitala…međutim, kada mi se zaredalo nekoliko događaja za koje sam sigurna da su dokaz čiste Božje ljubavi i milosti - shvatila sam Njegovu veličinu. Reći ću Vam samo da se nikada ne bih vratila u život da nije bilo Boga. Nikada ne bi odbacila lance ovisnosti i vezanosti, da jedan dan, kroz jednu osobu nije progovorio Bog.

„Click up“ your life

 

kad tad dođe vrijeme

Vratila sam iz morske idile.

Osjećam velegrad.

U sjeni ovogodišnjih ljetnih uspomena nosim sol na kosi, preplanuli ten, pokoji kamenčić i zrno pijeska…Iako još osjećam šum mora i udare bure, vrućinu sunčevih zraka i uzburkano more, moram se istrgnuti raljama morskih čari. I teško mi pada jer znam da donosi realnost. Jednako kao i ovi kiša. Samo te presiječe. Vrati te na mjesto s kojeg si krenuo… Ovo je bilo lijepo ljeto. Ljeto razmišljanja. Ljeto preispitivanja. Ljeto zaključaka. Ljeto u bojama. Sve što je ljeto, kažu, kratko traje…i tako jest. Ostaju ti samo oni najupečatljiviji trenuci i tragovi preplanulosti. Počelo je s Pokemonima. Radi tog fenomena bila sam podosta zabrinuta, no kad čitam novije statistike, vidim, srećom, da je brže završilo nego što je započelo…možda ipak ima nade za ljudsku vrstu.

Kako bismo pobjegli od SEBE lovimo imaginarna virtualna bića! Nije li to strašno? Bolje uhvatiti Pokemona nego se uhvatiti u koštac sa SOBOM. Sa svojim bićem uvijek imaš posla. Nikad nije dosta! Začuđuju me ljudi koji smatraju da sebe poznaju dovoljno ili da ne sebi više ne moraju raditi, ili da se ne moraju truditi, pomučiti…da bi došli do nečeg novog! Bila to spoznaja, promjena, iskorjenjivanje ružnih navika, bolje ponašanje…peglanje ega, sebičnosti…popis je ogroman. Kako netko može misliti da je dosegao svoj maksimum ili da se više ne mora truditi?! EGO.

Zahvalnost – najveći i besplatni dar od Boga koji nam može poboljšati život

grateful

U čovjekovoj je prirodi da se žali.

Pogotovo ako pričamo o nama Hrvatima. Kada bi postojalo svjetsko natjecanje u žalovanju, Hrvati bi zauzeli visoku poziciju, čak bi mogli lako biti i prvaci! Lakše nam je pričati o nemoćima i o onome što nam predstavlja problem. No, kada smo zadovoljni, zahvalni i sretni- ističemo li tada te osjećaje? Pretežno ne, ili ako da – puno manjim intenzitetom. Većinom zbog straha da ukoliko podijelimo sve te ljepote koje se u nama događaju, da će sve te ljepote proći brzinom udara munje. Onda radije šutimo, nego da zahvalnost i sreću dijelimo dalje. Sama za sebe mogu reći da sam prije birala često kukati i grintati. Jer sam control-freak. I to tek sada samoj sebi zapravo imam snage priznati. Teška srca, ali priznajem. Ako je nešto van moje kontrole, kreće bujica neidentificiranih i pomiješanih osjećaja jer me obuzme nemoć da ne mogu utjecati na neke ljude, pojave ili situacije. No, što sam starija vidim i naučila sam način na koji da samu sebe usmjerim nazad na ispravan put. O, da – koliko je teško ponekada biti zahvalan! Paradoksalno, ali je tako!

Kako nas laž ubija i zašto je najopasnije lagati

 

Iskrenost 1368735840

Od malih nas nogu uče da je laganje loše. Od prva dana djetinjstva sjećamo se Pinokia i njegova velika nosa koji raste jednako kako rastu naše laži. Nažalost, kada prođe taj prvotni strah od roditelja, i kazni, mnogi bivaju prepušteni sami sebi i odlučuju se za laž. Možda samo kako bi izbjegli nezgodne situacije, kako bi nekoga manje povrijedili, kako bi sakrili neku svoju pogrešku ili manu…no, što kada laž postane naš život? Što kada sami sebe uvjeravamo u neke misli za koje počinjemo i sami vjerovati da su istine?Onda kreću problemi. Takve osobe same sebe manipuliraju, i završavaju zapetljani u svoje omaglice koje nemaju veze sa istinom. Osoba počinje živjeti u paralelnoj stvarnosti, uvjeravajući samu sebe kako je to zapravo istina.

Takvi ljudi zapravo trebaju našu pomoć više nego bilo tko! Laž je najopasnije droga. Tu drogu rijetko tko uspije riješiti, i rijetko tko se odlučuje da sruši svoje privide i manipulacije. Sama sam se milijun puta našla u situacijama izbjegavanja istine. Jest, to je bilo tako davno, i u tim trenucima svog života mogu samo reći da nisam bila svoja osoba. Bila sam zarobljena u svjetove koji su bili čista imaginacija. Srećom, pa sam kroz program Zajednice u kojoj sam se liječila od ovisnosti, shvatila kakvu medvjeđu uslugu činim sama sebi.

Što kada se dogodi nemoguće i zašto očekivanja bole

 

očekiv

Je li Vam se ikad u životu desilo nešto za što ste bili sigurni da se Vama ne može dogoditi? Da ste mogli dati, kako se kaže „ruku u vatru“, da ste Vi na to otporni, i da nema šanse da biste mogli ikada tako nešto napraviti, ili se zaplesti u takve mreže ljudskih umova? Aludiram na bilo kakvu životnu situaciju koja se može dogoditi u međuljudskim odnosima. Sigurna sam da je svatko od Vas barem jednom u životu rekao: “Meni se to ne može dogoditi…“ I Svima nam se dogode razni odnosi u životu, od kojih, naravno… imamo neka očekivanja. Ono što je prvo, a moglo bi spriječiti razočaranja, jesu očekivanja. Ako očekujemo da će netko prema nama biti dobar i ispravan jer smo mi prema njemu, to je čista utopija.

Dakle, ne postoji niti jedna garanciju da će ono što dajemo u nekom odnosu biti vraćeno. Puno je bolje da se čovjek okrene prema sebi, i da sva svoja očekivanja od bilo koga na ovom svijetu smanji na minimum. Očekivati možeš samo od sebe, prijatelju…samo od sebe. Nema li očekivanja, nema razočaranja. To je kao 1/1. No, onda si postavimo pitanje, pa kakav je to život, ako od nikoga ništa neću očekivati? Istina. Boli. Da. No, opet…treba imati barem određenu vrst očekivanja, jer živjeti stihijski i baš ne tražiti ništa za sebe, također je posve krivo. Očekivanja da, ali prihvaćanje da postoji velika šansa da nam neće biti vraćeno istom mjerom…jedino je što nas može sačuvati od osakaćenja nepovratnih očekivanja. Boli, da…znam. Boljelo je i mene mnogo puta. Najviše kada sam vjerovala ljudima. Kada sam nekome istresla svu svoju bol ili intimu, i na koncu dobila nazad bumerang u glavu. No, opet…niti to nije loše. To se zove lekcija. Lekcije života nas uče kako postati zreliji, pametniji, mudriji…i kako ostati svoj.

Nemojte čekati

life is too short

 

Nemojte čekati bolje dane, oni neće doći. Bolji dani su Vaša odluka, stvorite ih!

Nemojte čekati da Vas netko voli. Volite sami sebe, i tek tada dogodit će se čuda.

Nemojte čekati da ozdravite od boli. Bol Vas čini jačima i otpornijima za život. Prihvatite bol, učiteljicu našeg života.

Nemojte čekati da se promjene ljudi oko Vas kako bi se savršeno uklopili u Vaš svijet i poimanje istog. Promijenite se Vi, jer samo kroz promjene jačamo i postajemo snažni.

Nemojte čekati savršen posao. On nikada neće doći sam od sebe. Imajte ideju i krenite u njezinu realizaciju! Sve dobre ideje prvotno su proglašene kao lude i neostvarive. Činite nemoguće vjerujući u sebe i svoje snove!Nemojte čekati oproste. Oprostite sebi i ljudima koji su Vas povrijedili.


To činite za vlastito dobro, jer samo otpuštajući uvrede drugima, možemo krenuti dalje. Opraštamo radi sebe, ne radi njih. Kako je prekrasno ići kroz život bez tereta i gnušanja prema ikome!

Najveći zatvor u kojem živimo jest: "Što će tko misliti o nama" „

prva

Ljudi, ah ljudi i zli jezici, 

Otrcana i dosadna fraza koju već duže vrijeme slušamo, ali- zaista ima smisla, jest- slobodno mogu reći klišej, -da ćemo postati posve sretni i oslobođeni tek kada prestanemo živjeti u zatvoru koji se naziva “što će selo reći“. Međutim, stvarno i bez imalo pogovora, upravo taj klišej piše istinu.

Nekada davno (ovo zvuči kao bajka o Snjeguljici), živeći javni život na estradnoj sceni, nije bilo toga što čovjek o sebi nije pročitao ili čuo. Trebalo je puno, te ponekad previše vremena da apsorbiram te stvari, i prihvatim da ljudi jednostavno vole gurati nos u tuđa posla. Kada počneš raditi takav posao mora ti biti jasno da Tvoj život više nije samo Tvoj. Postaješ javno dobro. Jednostavno, na to čovjek mora biti spreman ako želi preuzeti odgovornost za bavljenje bilo kakvim javnim poslom. Slažem se da intima nije javno dobro, i nitko nije dužan svoj osobni život podastrati u javnost. No, s druge strane, mediji vole senzacionalizam i ta vrsta novinarstva prodaje novinu.

Prema tome, govoreći o svim ovim činjenicama, čovjek mora biti spreman preuzeti sve ishode i izbore koje takva vrsta života donosi. Lako je o tome govoriti, teško sprovesti u praksu. Nitko nije imun na laži i neistine. Danas, gledajući u prošlost,-ja sam zahvalna na svakoj medijskoj laži. Zašto i kako je to moguće, pokušat ću Vam objasniti….

Zašto se pjenimo kad je život tako krhak ?

memory life

Sve češće sam svjedok, a vjerujem i Vi svi, dragi moji, da danas odlaze mladi ljudi, brže i češće nego ikada prije… Odlaze na drugi svijet.

Neki, jel’ su se umorili od života i duša im je stara, neki zato što su bolesni i Bog ih poziva k sebi, neki zbog toga što su opterećeni i preugušeni svakodnevnim brigama, pa nerijetko i sami sebi kroz toliko puno nerviranja i brige, jednostavno, ugase život… Ali ono, po čemu smo svi isti- i bogati i siromašni,i mršavi i debeli, i glupi i pametni,i iskreni i lažni, i otvoreni i prikriveni, školovani i oni manje školovani, ali svi smo mi-jednaki- to je SMRT.

Smrt, prijatelji moji.Jednako kao i prolaznost vremena. Niti Angelina Jolie i Brad Pitt ne mogu protiv smrti i zuba vremena. Iako nam se uvijek čini da svi oni o kojima nekad čitamo, imaju određenu privilegiju. Svi su isti u smrti. Osim što nisu, u prihvaćanju iste. Neki se još uvijek boje te zagonetke života i doživljavaju je kao prijetnju i potpuni kraj. Nama vjernicima, je po tom pitanju, puno lakše, jel’ je smrt za nas samo prelazak u drugi, vječni život… Ono što ja ovim blogom zapravo želim postići jest da svakoga od Vas pokušam uvjeriti da se u ovozemaljskom životu zaista nema smisla pjeniti i žestiti…. Ja sam bila velika pristašica pjenjenja, i svaki puta kada nešto nije po mom, pjenim se. I nije da sam to iskorijenila u potpunosti, nego svaki dan, ali doslovno svaki dan, idem sama protiv sebe da to prestanem činiti.

Postoje li energetske pijavice?

energetski vampiri

Energijo, dobar ti dan

Svi smo mi određena energija.

Da li zaista oko nas postoje energetski vampiri i kako se od njih zaštiti? Cirkuliranje energije. Obnavljanje energetskih izvora. Sve to ima doticaja sa posebnom vrstom ljudi koju možemo nazvati parazitima ili energetskim vampirima. Ljudi, zvani energetski vampiri zaista postoje.Sve oko nas je energija. Ništa nije statično i sve se na neki način mijenja. Tako je i sa ljudima. Svaki čovjek šalje određenu vrstu energije ili vibracije. Znate kada stanete kraj određenih ljudi i oni jednostavno isijavaju sa svojom pozitivom. Obožavate takve ljude, želite im biti blizu, osjećate neopisivu snagu kad ste s njima, volite ih slušati, ugodno se osjećate uz njih. Takvi ljudi vole život i trude se svakim danom zadržati tu vrstu pozitivne energije.

Blagoslovljeni bili oni koji mogu imati takve ljude ili prijatelje kraj sebe. U današnjem svijetu, prepunom boli i patnje ljudi koji zrače pozitivom postaju sve veći endemi, a svijet kao da se sve više obukao onim iscrpljujućim ljudima koji nam oduzimaju energiju. Energetski vampir obično niti sam nije svjestan da je energetski iscrpljujući za ljude oko sebe. Štoviše, on ne vidi problem. To su ljudi koji su radi svojih problema i svojih poteškoća, u stanju iscrpiti posljednje izvore iz drugih ljudi, a sve kako bi umirili sebe, i to samo na kratko Vampiri ne vide potrebe drugih ljudi. Jednako tako, izrazito su sebični i egocentrični predstavljajući sve svoje prioritete i probleme kao najteže na svijetu. U svemu vide problem, u ničemu radost. Jure kroz život kao glavom kroz zid.

Na ovom svijetu je već sve viđeno

problems

Zapreke, pogreške, krivi potezi...problemi. 

Svatko od nas ima problema i svoje načine rješavanja istih.

Neki svoje probleme riješavaju Vjerom, molitvom, predanjem Bogu. Drugi pak probleme „riješavaju“ bježeći od njih kroz alkohol, drogu, ostale opijate…treći pak negiraju da imaju bilo kakve probleme, i debelo glume nesvjesnost. Čevrti se odaju depresijama, anksioznostima, tjeskobama, zakopaju se u kuću i ne izlaze… Peti, pak- traže pomoć. Preko razgovora sa stručnjacima, kroz savjete, kroz prijatelje koji ih vuku od dna…čitajući raznu literaturu samopomoći…itd.. Priznajem, kad imam problem koji je teško rješiv, postajem neuračunjljiva. Ljuti me osjećaj bespomoćnosti i feeling da su mi ruke vezane. Nekada davno, i ja sam bježala od problema i spadala u onu grupu ljudi koji čine sve samo da ne vide kaljužu u kojoj se nalaze… I tako je to hodalo…sve do jednom. Jednom se dogodilo, ničim izazvano, a nazvala bih to svjesnošću i buđenjem. Kad sam se osvijestila i realno pogledala svijet oko sebe, znala sam da probleme kad-tad moram riješiti, i da nema smisla više od njih bježati. Što sam više bježala, oni su me sve više i više sustizali…dok nisam imala osjećaj da ću se ugušiti u vlastitim glasnim razmiricama u svojoj glavi.

“Strpljenje je gorko, ali su mu plodovi slatki” (Aristotel)

strpljenje

Razmišljam baš o tome koliko smo se svi skupa na cijelom svijetu, načekali? Koju bismo brojku dobili kada bismo uračunali sve ljude na planeti i sva njihova čekanja? Vjerujem da bi taj broj bilo nemoguće napisati,mislim da je taj broj BESKONAČAN. Zapravo, kad malo bolje razmislimo cijeli život smo u nekoj vrsti iščekivanja… prvo čekaš da odrasteš, jer je naravno svijet odraslih puno bolji i privlačniji…potom, kad odrasteš shvatiš da je bilo puno bolje biti dijete, ali pošto natrag nema, – vrijeme je za iščekivanje savršene ljubavi ili savršenog partnera s kojim misliš provesti život…kad se vjenčaš ili skučiš s tim s kojim jesi, vrijeme je da poradite na potomstvu. Imate li i Vi osjećaj da samo nešto ČEKAMO?

Svemu što me ikad povrijedilo kažem- zbogom i mirno more...

bitch

Blaženo sveto ljeto. 

Vrijeme je odmora.

Godišnje doba kada prebirem po svojoj duši i po svemu onome što se dogodilo u posljednje vrijeme. Mogu reći da je ovo bio dobar dio godine, jer bez obzira na to što od posla ne mogu disati, sve je nekako na svome mjestu. Napravila sam doma veliko ljetno čišćenje i bacila u smeće znatan dio stvari koje ne koristim. S vremena na vrijeme moramo napraviti čistku. Pobacati smeće iz torbe, frižidera, ormara, ormarića, kupaonice, garaže…kada skupljamo sve te stvari koje ne koristimo, zapravo zadržavamo staru energiju koja nas troši i iscrpljuje. Sve oko nas je energija. Svaka stvar ispoljava određenu energiju. Što je tek onda sa ljudima? To je priča za sebe.Puno važnije od samog smeća, jest to da sam zatvorila neka poglavlja, i odlučila, koliko god da mi je teško, da ne želim oko sebe imati niti jedan odnos, osobu, prijatelja, neprijatelja, koji me čini jadnom i nemoćnom. Koji me crpi i troši, a sve bez ikakva povrata.


Paola © 2016. All Rights Reserved.