facebook twiter instagram  

MUKA, NAUKA I ŽIVOT - čemu me naučila protekla godina

Uf, kad se osvrnem, uf je sasvim dobar početak ove rečenice na osvrt protekle godine... Ulaskom u 2017. dogodile su se neke lijepe stvari u poslovnom smislu, jer sam nakon duge muke, dobila posao kakvom sam se nadala. Nakon magisterija na Fakultetu političkih znanosti i čekanja na adekvatan posao, početkom 2017., a krajem 2016. počinjem raditi u sklopu Sondset radijske produkcije na zagrebačkom radiju Laganini FM. Kad se samo sjetim kako sam zvučala i koliko sam bila uplašena na samom početku, dođe mi da se sakrijem u mišju rupu i tamo ostanem.

Drhtav glas, neprirodna boja, strah od pogreške i druge ine stvari koje su mi se motale po tikvi s ključnom rečenicom: Samo da se ne obrukam previše! :) Sada, s odmakom, znam da je takav svaki početak i nije me više sram. Jednostavno je trebalo uhvatiti dinamiku, kontinuitet, proniknuti što se od mene traži i onda se polako graditi - dan po dan. Bilo je dana kad sam si bila kriminalna, bilo je dana kad sam bila dobra, bilo je dana kad sam htjela pobjeći daleko na Sjeverni pol. Bilo je dana kad sam i na čašu vode gledala kao na dar. Sve u svemu, iskustvo čini čuda.

Sada, godinu dana nakon svega, nakon što sam promijenila dvije potpuno različite radio stanice, od Plavog do Laganinija, nekako moram priznati da uživam radeći ovaj posao. Ispunjava me glazba, rad s glazbom, ali kao i u svakom kolektivu, veselica s ekipom iz redakcije. Osim novog posla, ova prošla godina bila je prepuna velikih turbulencija.

Opet sam susrela ljude lažnog osmijeha, zle savjesti i kopače grobova. No, za protutežu srela sam i one otvorena srca, toplog osmijeha i ruke koja je spremna uvijek pomoći. 

Oči ne lažu. Odaju baš sve. Zavist, sreću, tugu, ljepotu, bol...mnogi ih imaju, mislim na oči, ali ne vide što rade...

the eyes chico

Pitam se danas - ne vide ili ne žele vidjeti? Zapravo, ako dobro promislim, gotovo sam 100 posto sigurna da svatko zna što radi, ali od svoje zlobe ne može vidjeti jer uvijek traži krivca u nekom drugom. Vrlo je teško priznati samome sebi neke mane, zavist, ljubomoru, a to je sve ljudski.

Ne postoji osoba koja ne osjeća takve stvari, ali samo je bitno što ćeš učiniti s time. Hoćeš li dozvoliti da te to pojede ili ćeš se boriti protiv toga. Ako te pojede onda ćeš postati podmetač noge, netko tko laže, vara, ogovara, kak' ja to velim slikovito - kopa grob! Takvih ima na svakom koraku i smiju se. I misle da ih se ne vidi.

To mi je najjači paradoks u svemu tome. Kako oni sebe uvjere da su super. Da su ispravni. Strašno. No, okrenula sam se u drugom smjeru, jer ne želim da mi duša smrdi, a opet neću im ja suditi jer svako ponašanje negdje duboko u sebi krije odgovore zašto je takvo. Mnogi se odgovori kriju u bolima iz djetinjstva, ali i u nekim drugim životnim razočaranjima, samo to nikako nije isprika da budeš smrad od čovjeka. Nema veze.

Uglavnom, naučila me 2017. da će ljudi pričati i kad imaju što za reći, i kad nemaju.

PAOLA

Da će te uvijek probati diskreditirati i reći nešto loše, iako možda nemaju ni jednu utemeljenu činjenicu, mogu oni i lagati. To bar nije problem danas. Pogotovo u Hrvatskoj. Uglavnom, povezala sam i naučila mnogo stvari koje će mi zauvijek koristiti. To je da će selo uvijek pričati, bez obzira na sve. Na dobro i na loše, uvijek će nešto nadodati. Da su prijatelji rijetkost i da ih treba čuvati kao kap vode na dlanu.

Da se dobro događa svima onima koji čine dobro. Ako si gad, energija ti se kad-tad vrati.

Ako si lažov, energija ti se vrati. Iako je pravda spora, ali dostižna ipak se isplati i znam koliko boli.

Onda mi nije bilo jasno, danas shvaćam. Opet posljedica naknadne pameti. Neka. Volim naknadnu pamet. Bolje i takva, nego nikakva.

Za sve u životu postoji vrijeme i ništa ne možemo požurivati. Nikada. Kad bude trebalo biti, bit će.

Ako nije, znači da nije ni predodređeno da bude. Nitko ne može svakog zadovoljiti i bok. Uvijek će biti mnogih kojima ne pašeš, jer znate, nisi Nutella da te baš svatko voli.

U vremenima kad su pravi ljudi rijetkost, hrabro guram dalje.

Okružena onim ljudima koje volim, nekima koje sam opet nakon dugih godina uhvatila na putu života pa kormilarimo nekim novim morima.

Sve u svemu, kad dobro razmislim, ovo je bila godina UČENJA koja mi je po stoti puta opet ukazala, da UČENJA nikad dosta.

Školica života traje vječno. 

U svoj toj vječnosti, ja vam želim sretnu 2018.-tu godinu i da vas učenje nikad ne napusti...

Voli vas 

P  a o  l  a 

 

 

 

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.