facebook twiter instagram  

Profesorice, zbogom i HVALA VAM!

Sinoć sam preko društvenih mreža i svog dragog kolege naletjela na objavu koja mi doslovno slomila srce. Prije toga sam sa svojim sinom odgledala jedan od boljih filmova u zadnje vrijeme, a riječ je o filmu ČUDO.

Toplo preporučam svim roditeljima da odvedu svoje dijete na taj film, jer on sadrži cijelu bit života i toliko puno objašnjava osnove lijepog ponašanja, ophođenja s drugim ljudima, budi empatiju i altruizam. Ako vaša djeca vide ovaj film, sigurno će biti bolji ljudi, a vjerujem da će se i nasilje među vršnjacima smanjiti. Tako isplakana nakon dirljivog filma, odlazim kući i dobivam informaciju da je otišla na drugi svijet.

Nikad nisam previše pisala o svojim fakultetskim danima, ali sam jutros shvatila da jednostavno MORAM. Otišla je Lidija Čehulić- Vukadinović. Moja draga profesorica koja mi je predavala Međunarodne odnose na petoj godini mog fakultetsakog obrazovanja. Otišla je jedna žena toplog srca i velikog osmijeha.

lidija

Moja dužnost je da iznesem ove činjenice. Fakultet mi nije bio nimalo lak posao, s obzirom na to da sam ga pohađala 10 godina kasnije. Dakle, s puno mlađim kolegama, a to se zove posljedica naknadne pameti, ali o tome jedan drugi post. Sve u svemu, nije bilo nimalo lako ući u korak s mlađom i svježijom generacijom, no, uspjela sam. Krvavo, ali jesam.

S obzirom na to da sam tada bila i mlada mama, a moja beba je imala samo godinu dana, stvari su bile poprilično teške i naporne. No, nisam odustala.

Puno profeosra na mene je ostavilo dobar dojam i u očima im se vidjelo da vole svoj posao. Moram izdvojiti neke od kojih sam naučila gomilu stvari: prof. Gordana Vilović, prof. Marina Mučalo, prof. Tena Perišin, prof. Stjepan Malović, prof. Marijana Grbeša, prof. Zlatan Krajina, prof. Domagoj Bebić, prof. Božo Skoko,...( i mnogi drugi, ali ove žene i ovi muškarci ostali su mi duboko pohranjeni u srce, nadam se da mi nitko neće previše zamjeriti, jednostavno, srce mi je prvo izbacilo ove legende koje sam nabrojala) te na kraju, jedna i jedina - profesorica Lidija Čehulić- Vukadinović.

Uvijek kad smo mi s novinarstva trebali odabrati predmet s politologije, bilo je - drž', ne daj. Nitko nije volio politiku, a još manje učiti o njoj - budimo iskreni sad do kraja.

Svima nam je to bila "rak rana". Jao, samo nemoj to!

No, morali smo - obaveze su obaveze. I tako na zadnjoj godini uzimam predmet Međunarodne sigurnosti jer sam čula od kolega, da predmet vodi jedna divna žena. Već na prvom predavanju shvatila sam da je to divan pedagog.

Hej, pa što reći, ako ti tako dosadnu temu međunarodne sigurnosti, netko približi i učini je interesantnom. Imala je širok osmijeh, veliko srce puno ljubavi i s jednakim pogledom na sve nas, bez favoriziranja ikoga. Po tome je bila posebna. Svi smo za nju bili jednaki i nikad nije nikog izdvajala, a još manje da je nekog htjela poniziti ili zagorčati mu život svojim predmetom. Što se nažalost ne može reći za sve profesore s našeg faksa.

Postoji tu i jedna žena koja je činila SVE da nas ponizi i učini manjima nego što jesmo i to na način da je uvela NEGATIVNE bodove pa je njezin ispit bilo teže proći, nego recimo, pogoditi sedmicu na Eurojackpotu. No, ne želim o njoj. Njezini postupci ionako govore sami za sebe.

Lidija je mnogima bila uzor i ono što me šokira, jest da NITKO nije znao da je bolesna ili da se bori. Toliko snažna, toliko jaka, uvijek NASMIJANA, ali uvijek. Studenti su je obožavali. SVI! Uskoro su njezini kolegiji postali krcati i više nije imala kud sa svima nama. Svi su htjeli LIDIJU! To se zove pedagog, ma ako me pitate, to se zove ČOVJEK.

Svi smo mi ljudi, ali malo tko je čovjek, nažalost, a ona je bila upravo to.

Čovjek, žena, majka, profesorica, prijateljica, kolegica i uzor. Žena koja mi je uspjela politiku predstaviti u nekom drugom svjetlu, zbog koje sam čak počela proučavati neke stvari, koje sam mislila da su nemoguće. Sinoć, u tišini kako samo ona zna, vjerujem s osmijehom jer ju takvu pamtim, otišla je i nije rekla zbogom. Ne znam jesu li ostali s fakulteta znali da je bolesna, ali poznavajući ju, vjerujem da je to hrabro nosila sama sa sobom, ne izvlačeći se na bolest. Jedno sam naučila. Baš kroz ovu situaciju i film ČUDO.

Sve ovo što nam je danas BITNO, sve ono oko čega danas grizemo nokte i mislimo da nam život ovisi o tome, SVE TO JE POSVE trivijalno i nebitno. Nevažno. Saznanje da bismo sutra mi mogli biti na onom svijetu, mijenja paradigmu života za 180 stupnjeva. Shvatiš da je sve nebitno, da si toliko mali i jadan, da si nebitan. Život je tren. Sekunda. Doslovce, okret. Svi se bunimo kako vrijeme curi brže nego ikada - DA!

Jedni drugima vadimo crijeva, umjesto da se volimo. Podmećemo noge, petljamo i igramo igrice, umjesto da se prepustimo trenutku i damo sve od sebe da budemo dobri ljudi. Nitko nas neće pamiti po tome kako smo izgledali ili kako smo se oblačili. Pamtit će nas samo po našim djelima.

Profesoicu Lidiju zauvijek pohranjujem u svoje srce i zahvaljujem joj što je bila dio mog života, što me naučila stvarima koje nitko nije uspio, što me razumjela, što se smijala, što je sve s nama studentima odrađivala s osmijehom, što je bila divan pedagog i psiholog. Naučila me da život NEMA CIJENU i reprizu. Jako sam žalosna, baš jesam. Nisam se tome nadala, ali Bože moj, tko jest?

Zato, diši prijatelju, ostavi se ćorava posla, ne podmeći nogu, otvori svoje srce, budi čovjek i živi svoj život najbolje što možeš. Svima nam je zajedničko da nitko ne zna kad će bit poslan "gore". Svaki život ima rok trajanja, jedino što možemo jest da budemo dobri i sebi i drugima.

Niti jedan život nije univerzalan i svatko se bori s onim za što smatra da je trenutno najteže ili najgore. No,svatko od nas ima svoje bitke. Nekima se vide, neki ih vješto skirvaju. Lidija je bila jedna od tih. Očito se nije htjela predati, pa zato mnogi nisu ni znali da se bori.

Ja sam zahvalna što sam imala prilike upoznati tako snažnu i predivnu ženu.

Ženu koja me zaista očarala. Nije bilo puno takvih na našem fakultetu, ali ona je jedna od njih. Kako veli Balašević, samo rijetki nađu rijetke.

Vrijeme studija unijelo je u moj tadašnji život mnoge promjene, velike turbulencije, pitanja i odgovore o kojima nisam nikad prije razmišljala, a najviše mi je ostavilo uspomene i ljude s kojima sam i dan danas dobra i povezana...

Ovoj divnoj ženi želim samo reći HVALA što me naučila nekim stvarima koje sam smatrala da moj mozak ne može apsorbirati, HVALA joj što je bila toplog srca, širokog osmijeha i što je voljela posao koji radi - to se vidjelo. Ne možeš o tome lagati. Mnogi ga rade samo da liječe svoje komplekse, a ona je radila to sve da izliječi naše komplekse, koje budimo realni, svatko ima.

U nadi da ćemo se opet sresti i komentirati događaje iz svijeta, HVALA vam na svemu.

Žao mi je da vam to nisam rekla ranije. Ne samo vama, nego svima koji su me napustili.

Otišla je još jedna legenda prekjučer - Mirjana Rogina. Ona mi je pak približila glumu i bila moja prva profesorica glume kad sam kao klinka glumila u ZKM-u.

Također, veliki čovjek i divna žena. Idu dani kao i lani. Odlaze ljudi, bez pozdrava.

Nikad ne znaš što te čeka sutra. Ni ja, ni ti.

Zato, budi dobar čovjek, jer se dobrota na kraju priče, ipak isplati.

Iako često izgleda uzaludno i kao bitka koju ne možemo dobiti, čvrsto sam uvjerena da nakon svega, svatko od nas dobije upravo ono što je svojim djelima, ili u drugom slučaju, nedjelima-zaslužio.

Za Lide znam što je zaslužila. Raj, raj za kraj.

Hvala vam i volim vas :(

 

Zauvijek vaša studentica

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.