facebook twiter instagram  

ŽIVOT U HRVATSKOJ VRIJEDI 4 KUNE (osim VIP života)

ŽIVOT U HRVATSKOJ VRIJEDI 4 KUNE (osim VIP života) Da, znam, petak je...i svi bismo rado pročitali nešto lijepo. I ja. Prva. No, činjenica jest da u našoj maloj napaćenoj i jadnoj domovini, gdje je borba za goli opstanak svakodnevica mnogih građana, nema baš puno lijepih stvari koje nas okružuju.

Zadnja takva grozna situacija, nakon onog užasnog ubojstva Komšića, te onog mulca koji je ubio vlastite roditelje, jest ubojstvo momka koji je izgubio život radi usrane 4 kune i pokušaja da se vozi bez karte. Prvo se danima nije znalo o čemu je riječ, a sada je sve jasno. Mladića je na smrt ispikao neki Džemal, stari prdonja, pripadnik i osnivača rezervnog sastava MUP-a! Zgrožena sam! Znate zašto?

4 kune OB

Zato što će toga danas biti sve više i više i van sebe sam kad čitam što ljudi pišu! Njima je opravdano da je mladić ubijen jer nije htio platiti ZET-ovu kartu na Uskrs! Sram vas bilo! SRAM! Ovo je dno dna.

Ovo je dan kad je u Hrvatskoj umrla i zadnja kap empatije. Ovo je dan kad je altruizam pobjegao jednom zauvijek s granica Lijepe naše, i kad smo, nažalost, prihvatili biti i mi sami suodgovorni za zločine koji se događaju. Vama je normalno da se hoda po cesti s noževima? Normalno je da na Uskrs, kad te netko zamoli da ga povezeš bez karte, normalno ga je odbiti? Na najveći kršćanski blagdan nećeš dati nekome da uđe bez karte? Jest. Nećeš. Samo ako si smrad. Nemoralna vertikala našeg društva.

Zato nam i je tako kako jest. I bit će nam. Jer drugo ni ne zaslužujemo. Davno je meni moj dragi tetak iz Švicarske rekao, promatrajući situaciju kod nas, da nama Hrvatima ne treba nikakva bomba niti rat, da ćemo mi sami nad sobom napraviti genocid. I tako jest. Idemo u dobrom smjeru.

Kad bismo barem pružali ruku kao što podmećemo noge! Gdje bi nam bio kraj?

Toliko teških stvari sam podnijela zadnje vrijeme, da se pitam od kud crpim snagu za borbu? Zadnje razočaranje u ljude i zle jezike koštalo me živaca i srca. Međutim, idem dalje, istresem prašinu, dignem glavu i krenem...prema putu sunca. Čvrsto vjerujem da ako činiš dobro, dobro ti se vraća, no isto tako, čvrsto vjerujem ako se ti prema nekome ponašaš dobro i daješ se ljudima, uopće ne znači da ćeš natrag dobiti ljubav i razumijevanje.

Tu nema pravila. Ljudi su danas zaljubljeni samo u sebe. Više nego ikada prije. Pucaju u nas ego manijaci na ama baš svakom koraku, pucaju, i tako sve dok ih ona stara "tko visoko leti, nisko pada", ne spusti na pod.

Strašno sam žalosna radi ovog mladića.Ne, ne poznajem ga...ali žalim. Jer ljudski život u Hrvatskoj vrijedi, i ako nisi gazda...međutim, krive vrijednosti, potpuna devijacija društva i strašno teška ekonomska situacija, učinile su svoje. Hrvatsko, mene je opet sram....zaista. Sram me jer ovo nije zemlja koju sam sanjala...niti zemlja u kojoj želim odgajati svoju djecu.

Ovo je teška zajeb...sa svima nama. Kao da smo u igrici. Nevjerojatno. Toliko puno kontradiktornosti, krivih mjerila, krivih uzora, krivih presuda, lažnih svjedoka, lažnih spisa, krivosuđe...sve ovo oko nas je tuga pregolema. O situaciji u gospodarstvu neću ni govoriti. Ma, nema se tu što više reći, osim da se opet vraćam na ovu konstrukciju prije nekoliko godina- jeb...državu u kojoj je najveći uspjeh pobjeći iz nje!

Sad recite da svega toga ima i u drugim državama. AHA. Hoćemo se opet tještiti kako smo mi Hrvati zapravo dobri i divni, plemeniti i dragi ljudi? Jesmo, da. Kao i Džemal. Koji je slučajno ubio mladića. Džemal je drag i dobar čovjek, samo mu duša smrdi. Takvih "dragih" imam na svakom koraku.

Okrećem se samo jednoj jedinoj pozitvnoj stvari u ovoj jadnoj zemlji punoj napaćenog naroda. To su naša djeca. Jedino čisto i netaknuto. Jedino vrijedno za što se ima smisla boriti. Kako je roditeljima ovog mladića, ne želim ni pomisliti....sve što mogu, jest da im kažem da ovaj život ima nastavak, tamo negdje gore, i da nas sve kad-tad čeka Božji sud.

Sada možete reći da sam luda, ali jedino što smatram ispravim, jest da se za ovakve zločine vrati smrtna kazna. Sorry, ali, tako je. Dok god se to ne dogodi, ljudi će se ubijati kao muhe. Stravično sam ljuta na cjelokupnu situaciju kod nas. Možeš raditi pošteno kao manijak, i to nema nikakve veze.

Dok s druge strane, možeš biti dužan kao Grčka i živjeti na visokoj nozi. Možeš ubijati i nadati se olakotnim oklonostima koje će ti pronaći tvoji đavolji odvjetnici. Strava i užas....

Molim vas, Hrvati i Hrvatice, stanite jednu jedinu minutu u tišini, promislite- kolika je naša odgovornost u svemu ovome? Zašto šutimo? Zašto sve ovo dozvoljavamo? ZAŠTO? Što nam se još treba dogoditi da dignemo glas? Od danas, svečano obećajem, mijenjam sebe i svijet oko sebe.

Djelima, ne riječima! Lako je laprdati. To svi znamo. Svi do jednog.

Jaki smo na riječima, a kad treba učiniti, nestajemo brže od Usaina Bolta.

Pruži ruku, makni te podmetačke noge, cijeni život i digni glas....za nas....za Hrvatsku. Za život. Koji vrijedi puno više od 4 usrane kune! Za život! 

Voli Vas

Paola

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.