facebook twiter instagram  

Građansko novinarstvo nije za građane, nego za gađenje

U današnjoj informacijskoj revoluciji nezaobilazan detalj s kojim nas je upoznala konvergencija (spajanje medija) svakako jest i građansko novinarstvo ili ti ga participativno novinarstvo, odnosno novinarstvo koje baš svakom čovjeku na planeti, imao on ili nemao diplomu ili iskustvo u novinarstvu, dopušta da izrazi svoje mišljenje ili napiše neku sočnu priču koja će prodati naslovnicu. O naslovima i naslovnicama neću sada niti govoriti, jer taj dio priče, zauzima posebno mjesto u kojemu caruje senzacionalizam ili tabloidizacija. To je drugi dio ove priče. Sada ću samo o građanskom novinarstvu. Digitalna tehnologija duboko je prodrla u naš život, jer su podaci bilo koje vrste, od osobnih podataka, preko osiguranja, zaposlenja, obrazovanja, zakona, u najvećem dijelu u digitalnom obliku. Jednako tako, digitalna tehnologija vodi nas u neke nove sfere života koje nazivamo virtualnima. I u tom virtualnom svijetu ima svega i svačega. Doslovno.g1

Nedavno sam se na svojoj vlastitoj koži prisjetila kako je to biti predmet rasprave bez pokrića. Da se ne bavim poslom kojim se bavim, vjerojatno bih do kraja života bila skučena u svoj svijet i nitko o meni ne bi znao ništa. No, eto…pošto sam trenutno posrednik između medija i slušatelja, otvara se nova Pandorina kutija koja daje za pravo svakom pojedincu da kaže svoje mišljenje. Ili možda bolje rečeno- daje za pravo svakom pojedincu sijanje govora mržnje putem virtualne stvarnosti. Kada publika jednom osjeti blagodati nove medijske sfere u kojoj je interaktivnost pomaknula granice u stvaranju medijskih sadržaja, teško je odustati od te aktivne uloge, sijača govora mržnje i zla. Ovdje aludiram isključivo na ružne komentare koji su dopušteni baš svakom idiotu. Da barem taj idiot ima ime, sve bi bilo drugačije. Imalo bi barem nekakvu težinu. Ovako nema ništa, osim smrada. U svom domu iza velikog monitora krije se Mirko. Mirko nikada u životu nije imao ozbiljnu vezu. Mirko ne izlazi iz kuće, osim kad zaista mora. Pod tim mislim- doktor, lijekovi, dućan i natrag doma. Mirko ima 26 godina, prijatelje samo na društvenim mrežama, i to zato što se ne zove Mirko. Na Fejsu se zove Don Ivan i njegov profil prepun je ekskluzivnih fotografija sa modernih mjesta. Sate i sate provodi kradući fotografije ljudi diljem svijeta. To naravno, nije Mirko. To je sve ono što on želi biti.g2

Svoj život provodi vrijeme pišući komentare na mnogim portalima. Uglavnom, negativne i prepune bijesa i jala, jer nikada nije uspio postići sve ono što je htio. No, on nikada nije ni probao. Lakše je bilo trunuti u vlastitoj nemoći nego pokušati učiniti nešto teško. Nešto zbog čega će jednom biti sretan. I tako mu prolazi život blateći druge…ali zna Mirko u tišini svog srca da to nije put…i da upirući u drugoga, sebe neće uzdići. No, ne može si pomoći i nastavlja govorom mržnje trovati medijski prostor. Takvih „Mirkeca“ ima na svakom koraku. Gdje god hoćeš! Na kojem god portalu poželiš! I bit će ih sve više, dok god se ne promijene neki Zakoni. Što je osoba poznatija široj javnosti i što više postigne, raste i prosjek Mirkeca koji si daju za pravo komentirati tuđe živote. Oni „znaju“ i oni su upućeni. Ali ne znaju Mirkeci da zapravo svakim odurnim komentarom oslikavaju sebe i sebi pripremaju karmu za budućnost. Tako sam ja pametna, neki dan nasjela u žaru tuge radi laži, pa na jednom našem portalu krenula u raspravu s Mirkecom. Glupost, ali u tom trenu nepravde, nisam si mogla pomoći. Tako je to, čovjek uči dok je živ. Srećom, pa sam prespavala i shvatila da je moja borba sa Mirkecima posve nepotrebna i da šteti samo meni i nikom drugom. Od tog dana, rekla sam samoj sebi da više neću čitati komentare, i da se neću više uzrujavati radi ljudi koji se skrivaju iza monitora, pod pseudonimima, koji me ne poznaju, koji ne znaju o meni niti jednu jedinu istinu… shvatiš. Da su nebitni. Irelevantni. Zlo i laži bole. Ne mogu lagati i reći da ne boli. Ja nisam Mirko. Varalica koja se skriva pod lažnim imenom. Ja sam Paola koja se teškim mukama izborila za sve što danas ima. I to jedina prava istina. Svi oni koji misle da o mom životu znaju bolje nego ja sama, izazivam ih da sve svoje komentare pišu pod pravim imenom i prezimenom. To je naravno nemoguće jer nitko od svih tih ljudi nema hrabrosti. To su sve papci sitnog zuba zarobljeni u prištavom licu pubertetlije koji nikada nisu imali ljubav. Mislim da je to osnovni problem svih ljudi koji siju zlo o drugima. Žalosno je to da živimo u društvu koje jedva čeka da se naslađuje na nekome. Žalosno… Sve u svemu, ovo sam morala napisati. Dvojila sam ima li smisla ili ne…ali na kraju sam shvatila da će SIGURNO barem jedan Mirko pročitati ovaj tekst, pa sam i ja sama sebi dozvolila da uživam u čarima građanskog novinarstva. Nemoj biti Mirko. Nikada. Mirku smrdi duša…a to ne želiš, zar ne? Radije pokušaj učiniti nešto sa svojim životom. Možda, ako kreneš na vrijeme, možda još uvijek imaš šanse ubiti Mirka u sebi. Onaj koji ne podržava druge, ni sam nikad neće uspjeti. Onaj koji se drugima ruga, govori o samom sebi. Onaj koji voli reći ružno o drugome, nema obično ništa lijepo za reći o sebi i svom životu…g3

Mirko is dead, I’m alive…

Voli Vas Paola

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.