facebook twiter instagram snapchat

Vremenski paradoks današnjeg življenja

Mediji robovi

Živimo u potpunom vremenskom paradoksu.

Nikada nismo imali više informacija, a jednako tako nikada te informacije nisu bile manje provjerene i istinite. Umjesto da koristimo te informacije, one koriste nas i čine nas robovima istih.Imamo veće stanove, a u njima žive samci i ljudi koji nemaju obitelj. Hladnoća i samoća nasuprot topline i zajedništva. Imamo puno više novaca za razne potrebe, a puno manje ljubavi za sebe i ljude oko sebe. Kupujemo, kupujemo i kupujemo, a svijet je prepun onih koji nemaju ni za kiflu. Taložimo stvari i volimo stvari. Ljude koristimo, a u stvari se zaljubljujemo.

Danak materijalizma nas polako odvlači od svega što je bitno i ima vrijednost. Koristimo masovne medije koji nerijetko stvaraju masovne ubojice. Imamo ljude koje umiru od gladi, a toliko onih koji umiru od pretilosti…

Natučemo preko 500 prijatelja na raznolikim društvenim mrežama, a tako malo onih pravih ljudi od krvi i mesa s kojima se možemo smijati i veseliti, i u konačnici sjesti en face i popiti kavu… Imamo pregršt svega krivog,- a sami sebe uvjeravamo i lažemo si kako imamo puno ispravnog. Imamo moć kupiti nove usne, obraze, grudi…a srce i duša su nam tako prazni i ledeni. Imamo dostignuća medicine koja nikada nisu bila veća, a opet toliko puno ljudi umire od raznih bolesti…Nikada si nismo bili bliže, a nikada nismo bili udaljeniji.Sve više ljudi se razvodi i nitko nema volje da se potrudi oko braka. Sve je manje strpljenja, a sve više žurbe. Vječito nekuda jurimo i vječito negdje kasnimo. Nemamo vremena zastati i pogledati u svjetlost i sunce. Nikada nismo imali manje vremena jedni za druge, a nikada si nismo uz čuda tehnike mogli biti bliže…

Nemamo živaca za naše najmilije, a imamo vremena za nebitne i lažne jer od njih imamo neku korist. Ljude cijenimo po onome koliko ih možemo iskoristiti za naše osobne stvari i potrebe. Nikada više tuge, a nikada manje sreće. Imamo ljude koji pate, ali nemamo vremena baviti se s njima i njihovim problemima.

Nemamo volje pomoći dugima jer taj drugi, neće nama pomoći ako nam bude trebalo. Sve gledamo kroz korist i zadovoljenja osobnih potreba. Nemamo hrabrosti da učinimo promjene, a imamo volje da gacamo u blatu ispraznih želja. Previše je lažnih slika koje stvaramo o sebi kroz društvene mreže i fotošopirane slike koje nisu realnost naša života…nemamo volje za promjenom, a od drugih očekujemo da plešu kako mi sviramo. Nemamo razumijevanje za sve one koji trebaju našu pažnju, a prosipamo se pred onima koji nisu vrijedni našeg spomena. Cijenimo ego manijake i sebičnjake koji nameću svoje stavove mržnje, grijeha, laži i obmane. Smijemo se emotivcima i onima koji osjećaju život, a klanjamo se ledenim kraljevima i ljudima bez trunke emocije.A d mello

Uživamo u šundu, a glazbu smo zakopali daleko u prošlosti. Razgovaramo na mobitele i pišemo mailove, a razgovor „oči u oči“ smo zaboravili…ne poznajemo svoje prve susjede, a glumimo da smo dobri i da se na nas može računati. Ne poznajemo niti svoje bračne partnere s kojima dijelimo postelju, jer nemamo vremena razmišljati o tome da li je njihova duša prosperirala i osnažila prema nekim novim morima… Ne poznajemo sami sebe, a lažemo si da prihvaćamo sve svoje mane i vrline. Ne poznajemo svoje dijete, pa se zgrozimo kada nam u školi ili vrtiću kažu nešto za naše dijete što nije primjereno. Djeca rastu i mijenjaju se, a u našem vremenu jurenja nemamo trenutak da vidimo kako naše malo dijete, više nije malo dijete, već čovjek. Ne poznajemo vlastito srce koje je u ovom vremenu postalo ledeno.

Ne poznajemo svoju dušu jer smo se prodali za sitne novce, ipak se od nečega treba živjeti… Ne poznajemo svijet u kojem jesmo jer si lažemo da je sve u redu. Ništa nije u redu. Ako se uskoro ne probudimo, i ne učinimo pomake prema boljem, ne piše nam se dobro. Buđenje je važno! Kako A. de Mello kaže- „pola ljudi živi ovaj život uspavano, i nikada se nisu probudili“. Zašto? Jer buđenje boli. Nitko ne voli da njegove iluzije budu uništene. No, koliko god bilo bolno, prekrasno je…na kraju priče, zaista je prekrasno biti budan… Osjećati. Voljeti.

Svađati se, ali se isto tako i pomiriti…ljubiti, opraštati, vjerovati u dobro u ljudima…nitko nije potpuno zao, niti nitko nije potpuno dobar. Čovjek na sebi radi dok je živ. I nema predaje. I nema odustajanja. Ako želimo bolji svijet, i ako smo zagovornici ljubavi, onda prvo moramo početi od sebe kako bismo svijetu pružili budne ljude spremne na promjenu. Nikad ne odustajte od dobrih i pravih ciljeva.Uvijek sve dođe na svoje. Mora biti baš ovako kako je danas da bismo se trgnuli iz svoj iluzije…a to ne može nitko osim nas… Svaka nova ideja počinje kao nemoguća i nestvarna, ali moramo biti svjesni da su upravo takve ideje pokrenule svijet prema dobrome…

Pružanjem otpora onomu što jest, stvaramo misli. Poistovjećivanje sa mislima stvara patnju…mi nismo naše misli. Niti naši osjećaji. Mi smo samo ljudi. Ljudi čija je dužnost biti čovjek. Ne odustajte, Nikada…

 

Volim Vas,

Paola

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.