facebook twiter instagram  

Ljetna retrospektiva

 

beach

E, da…gotovo je i ljeto.

Iako možda nije službeno, ali svi smo već na svojim uobičajenim mjestima. Posao, škola, vrtići…kolotečina. Blago onima koji žive na moru. Nisu niti svjesni kakav dar imaju. Ja sam rođena u mojoj Rijeci, i rano otišla iz nje, ali more nikada nisam preboljela…Samo na moru mogu osjetiti tu neku slobodu, mir i svojevrsni zen. Ništa me ne može smiriti bolje od šuma valova i gledanja u more koje se u bonaci pretvara u ulje…Ništa. Tada sam nekako najsretnija. Potpuna. Svoja. Sad gledam te sve slike od ova ljeta i patim…O, da…patim. Zato jer ponovno nisam bila u stanju uživati u momentu. Opet sam se sama sa sobom prepirala misleći na ono što me čeka u Zagrebu kad se vratim, ljutila se oko sitnica…munjara. Baš sam munjara. Opet sam pala u istu zamku. Da, čudno je to.

Trivijalnostima ubijamo jedni druge. Sitnicama. Istjerujući „pravdu“ na svoj mlin. I, i…što se će se dogoditi „ako smo u pravu“? Ma, ništa…samo će nam živci biti popijeni. Bolje na miru, nego u pravu…po stoti put, Paola samoj sebi ponavljaj. Možda jednom i naučiš. Ne smijem se žaliti, dugo sam odmarala. Ono što me najviše pogodilo ovo ljeto bilo je ubojstvo T. Salopeka. Ne znam kad sam tako, poslije Nore, bila tužna za nekime koga ne poznajem. Ovaj naš svijet ide posve krivim putem…toga smo valjda svi svjesni. Da, svjesni smo, ali se ipak bojimo djelovati i čuvamo taj neki svoj kutak sreće koji ne damo nikome. Jer tu je mir. Tu smo sretni. Bojimo se učiniti bilo što da nam ne uzmu i taj komadić sreće koji nam ostaje… Brižna familija Salopek. Mogu samo zamisliti kako je toj ženi…prođu me trnci na samu pomisao. Strašno. Strašno je sve to skupa i toliko teško o tome razmišljati, ali to je naša realnost. Da nikome nikada ne može biti garantirano sutra. Nikada. I onda se još koljemo trivijanostima. A, jesmo mi ljudi, stvarno smo stvorovi. Još jedna stvar koja me muči, a nije riješena je nestanak mlade Ane Topić. Eto, nema je…tako, nema je…“ Žao nam je, mi smo učinili sve“. Ne znam uopće kako to sve prokomentirati. Pretužno. Jedino što nam ostaje u takvim momentima je molitva i snaga. Nadam se da ova priča možda nekad dobije i sretan kraj… Osim te dvije zaista potresne i tužne priče, bilo je toga što nam je izmamilo i osmijeh na lice. Ako smo imali prilike samo malu mrvicu pobjeći od gradske vreve, mi smo sretni ljudi. Zašto mislimo da se odlazak na more podrazumijeva? NIŠTA se na ovom svijetu ne podrazumijeva. Ama baš ništa.

Prema tome, ako ste mogli samo malo uživati u zvuku valova, šumu mora, pljuskanju kapljica o stijene- Vi ste sretan čovjek. Znate koliko ljudi za to nije imalo priliku? Mi Hrvati, klasično, nemamo lipe…ali za more imamo. Isto kao i za skijanje. Samo to nam nemojte uzeti. To je jedini komadić mira koji mi, prevareni i jadni Hrvati u Apsurdistanu moramo imati, znate zašto? Jer smo ionako ludi. Ludi smo kao puške od svega. Od totalnih nevjerojatnih odluka našeg Krivosuđa, od nepravde, od PDV-a, od laži i šupljih obećanja. Krenula je Izborna kampanja. Pitam se, pitam se što nas sada čeka? Je li moguće da smo toliko mutavi da će nam novi premijer biti Karamarko- Sova? Je li to moguće, narode, mili dragi ispaćeni? Ili…hoćemo li potvrditi g. Zokiju još jedan mandat na osnovu NIČEGA što je napravio za naš narod? Da mene pitate, nema se za koga glasati. Na ovu dvojicu hvata me smijeh, časna riječ…smijeh smjehova. Jer ne vjerujem im ništa…Dva vrsna manipulatora. Svaka njima čast na svemu što prezentiraju narodu, ali ništa od toga ne naprave, samo laju i laju i laju…i naporni su. Ne znam je li mi gore gledati novu sezonu BB-a ili njih dvojicu kako se nadmeću? Big brother je barem show, pa ajde…a ovi dvojica rade show od države, i od nas samih. Kretenčeke. Debilčeke.

 

Ne znam ni sama zašto se iščuđujem Big brotheru kad mi je jasno kako taj koncept realitya mora izgledati. Što luđe, to bolje. I ne žalim nikoga. I ne mislim da je nitko od njih tamo silom zatvoren. Svi oni žele svojih pet minuta slave, jer ipak, „ako si na televizija, ti si popularan“. Oni su to htjeli. Producenti su samo ukebali‘ priliku da sve te likove iz bajke skupe na jedno mjesto. Mislim, kaj je-je! Fakat nikad nije bilo većih ekstrema. No, to nam jasno ocrtava i ovaj realan svijetu u kojem živimo…polako, ali sigurno puknut će nas asteroid. Najviše me se dojmila romska obitelj Vasić. Čine mi se iskreni i zaista na mjestu. Neka su im sinovi što već jesu, ali su pristojni i iz očiju im isijava dobrota. I to je ono kako se cijene ljudi. Niti po boji kože, niti po vjeri, niti po nacionalnosti- ili si dobar ili si gad. Nema treće. Svašta će tu još biti. Kada smo mislili da će „popularni“ Marijana i Nemeš ući u povijest, opaaa- ima brajo, splitska munjara da Vam pokaže što je povijest. Sad se na veliko moralizira o Stefani i njenom sexulanom činu. Hrvati su opet, po milijunti puta, potvrdili da su igrači kruha i igara. Samo da nam je tema za raspravljanje uz jutarnje kave. Jer lakše je pljunuti na Stefani, nego na sebe. Nije da je branim, dapače, mislim da joj je taj „čin“ bio posve nepotreban, ali na njoj je da se s time sada nosi. Svaka akcija ima reakciju.

me

To je tako. Ja ove jeseni imam puno posla…pod broj jedan moram obraniti svoj Diplomski rad, a onda Vam svečano obećajem da se vidimo u nekom novom konceptu. U nekom novom svijetu… Do tada se volite i poštujte jedni druge…naš mikro svijet sa dobrim prijateljima i dobrom obitelji je jedino što nam preostaje. To je naš BB. Malo manje ekstreman, ali iskren i stvaran. Volite se ljudi, ništa nam drugo ne preostaje u ovom ludilu.

P a o l a

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi


Paola © 2016. All Rights Reserved.