facebook twiter instagram snapchat

U svijetu prepunom tužnih vijesti, TI BUDI DOBRA vijest!

Ovih dana smo opet svjedoci ružnih vijesti, da u moru ovog ludila, svi zajedno postavljamo jedno jedino pitanje- DOKAD? Uzmimo za primjer situaciju Lidlića, koja zapravo vrlo zorno prikazuje koliki su Hrvati snobovi bez pokrića, potom svećenika koji je dobio dobrotvoran rad za bludničenje nad dječakom, političar koji mlati svoju ženu i dalje je zaštićen kao lički medvjed. Pa čak i ako se okrenemo svijetu, ni tu situacija nije blistavija - hoćeš Las Vegas, hoćeš Kataloniju…

Zapravo, gdje god se okrenemo neki problemi. Već mi je postalo mučno čitati novine. No, nažalost zbog prirode posla, jednostavno moram biti u žiži zbivanja. Žalosno je da se kompletni medijski svijet fokusira na ružne, morbidne, sive i nakaradne vijesti. Nigdje ne možemo pročitati nešto lijepo, riječi nade, utjehe, ohrabrenja. Doduše, OK - neću generalizirati, istrči s vremena na vrijeme neki pozitivan tekst, no puno rjeđe od onih koji nas nadahnjuju.

PAOLA

 

Pitamo se, valjda, svi zajedno, zbog čega je to sve tako? Je li moguće da se hranimo ružnim i problematičnim vijestima, a uživamo čitati kako je, gle' čuda, nekome gore nego nama pa onda budemo zahvalni za tu mrvicu sreće koju ljubomorno čuvamo u naša 4 zida? S druge strane, puno lakše pamtimo ružne stvari nego one lijepe. Jer ipak, tri šamara bole više od tri lijepe ruže koji si dobila na poklon. U ljudskoj je prirodi sve namješteno da jednostavno akceptiramo puno više te teške situacije, nego one lijepe.

I onda kad nam se i dogodi nešto lijepo, odmah se pribojavamo da je to samo privremeno, jer naravno da neko novo sranje čeka iza ugla - nije lako živjeti u Hrvatskoj. Još manje, u moru svih ovih usranih vijesti ostati normalan. Nekad mi, vjerujem, kao i Vama, dođe da se jednostavno isključim iz cijele ove medijske hajke i prestanem samu sebe opsluživati ikakvim informacijama.

Ponekad su mi same misli glasne od svih ludosti koje su oko nas. Kad sam krenula pisati ovaj blog, namjerno sam vas molila da mi pomognete što se tiče tema, htjela sam čuti što vi mislite. Gle' čuda, i vama je puna kapa svih loših tematika koje su nam prezentirane ovih dana. Pa, ponukana tom činjenicom, okrećem se nečemu što je puno ljepše od svega što sam predložila kao tematiku. Ignoriram ružne vijesti.

Okrećem se svemu lijepo što ovaj svijet nudi, a iako je ranjen, znam da postoji lijepo. Iako je prepun tuge, znam da ima onih mjesta u kojima vlada sreća.

buba mara 1

 

Ona se nalazi u nama i našem poimanju sebe samih, ona je istisnuta u moru svega što nam serviraju mediji. Pronađi je. Ustani, tu je. Vrlo je važno znati kad neki ciklus našeg života završava. I danas je vrijeme da loše vijesti za tebe postanu prošlost.

Kreni u spoznavanje sebe samog i okreni svemu lijepom što danas možeš izliječiti.

Izliječi osmijehom, toplom rukom, zagrljajem, reci nekome da ti je bitan, popravi nekome dan, nasmij se, budi iznad svih problema koje ti ovaj dan donosi. Svaki idući dan nova je prilika da spoznaš sebe, da se otkačiš od sveg lošeg što te koči. Tek kad spališ mostove koje više ne želiš prelaziti, tek tad možeš istinski biti sretan. Kad se izmakneš od sveg negativnog, pa makar to bile i loše vijesti sa naslovnica - daj Bože, da nam je samo to problem života.

Senzacionalistički članci o Ivici Todoriću, nepravilnost sustava u kojem jesmo. Ali, ne zaboravite jedno - UVIJEK može gore. Upravo zato, zahvalna sam na ovoj sirotoj Hrvatskoj, jer kad vidim kako drugi narodi u nekim kutevima zemlje žive i plaču, onda mi Hrvatska izgleda kao Monte Carlo.

Ne želim oko sebe ljude koji kukaju nad sobom, plakati je najlakše. Želim sve one, čiji je osmijeh veći od svih njihovih problema i poteškoća.

Danas je Dan osmijeha. Vrlo prikladno vrijeme da odrežemo sve ružno, fokusiramo se na lijepo, i razmislimo kako mi sami možemo na ovom svijetu biti dobra vijest. Zapravo računica je poprilično jednostavna. Sve ono lijepo o čemu maštaš u ovom surovom svijetu, TI BUDI UPRAVO TO! 

Vodi se načelom - budi dobar i dobro će ti se vratiti! Sad mi nemojte reći da je teško biti dobar. Jer kako u ovom svijetu, gdje ljudi češće podmeću nogu, nego što pružaju ruku i dalje ostati konzistentan u svojoj dobroti? Lako.

Ostavi se svega lošeg i oprosti im. Kad govore loše, kad ti se smiju i kad te ogovaraju, ostani dobar. Njima na dušu, jer sve loše izgovoreno o drugima, govori o njima samima. Više se ne obazirem na nikakve otrovne strelice. Furam svoj film, nosim se s problemima najbolje što mogu u tom trenutku, smireno prihvaćam da nisu svi dobri, ali to nije moj problem. Nisam fokusirana na njih, nego na sebe i na to da ja budem dobra. Dobra vijest u ovom trulom svijetu prepunom raznoraznih peripetija - možeš biti dobar na milijun varijacija.

Dobar prijatelj, dobar radnik, dobar i pozitivan u svojoj suštini, ako odlučiš - možeš biti dobra vijest i ovaj istrzani svijet učiniti boljim mjestom.

Budi dobra vijest i prestani tražiti opravdanja za nemogućnost da budeš sretan.

 

 

Uostalom, ako igraš kao čovjek, vrlo je teško da ne budeš sretan. A „neljudi“? Nemam za njih vremena, svijet žudi za dobrotom.

Žurim, vrijeme je za dobre vijesti!

Dobra vijest, u mojoj mikro zajednici je da se vraćam onome što radim s najviše srca....

miami

 

It's time 4 music.

Soon...

 

Voli vas

 

 

Paola

DURAN DURAN- dedeki? Ako tako izgledaju dedeki, želim i ja biti takva bakica! RESPECT!

Odavno su izlasci u mom životu postali daleka prošlost, ali ok, nekad se zalomi, što jest- jest! Nećemo se sada lagati bez veze.

Ne idem nigdje, jer, uglavnom, nemam vremena. Niti nešto previše volje, ako me pitate...a izlazila sam, za tri života, pa mi i nije neka špica.

Odem, jednom u sto godina u neki polu izlazak i onda gotovo uvijek budem razočarana kad vidim na što su se današnji izlasci sveli. Ok, cuga, opijanje, to nam je jasno. Svima treba koja čašica da bi se lakše opustili, ali brate mili, demoliranje od alkohola nikad neću shvatiti i ne razumijem poantu takvih trenutaka, ali dobro, nismo svi isti i bok. Nekima je to najveća špica. Lokati i rigati. Enivej, moja današanja priča počinje preksinoć na zagrebačkoj Šalati.

duran 1

Čim sam čula da dolaze Duranovci, znala sam da taj spektakl neću propusiti. Nikad si neću oprostiti što nisam otišla na Georgea Michaela i Princa, pa mi ih je nebo odvelo u nepovrat. Pošto su Duranovci ta generacija, nisam htjela ništa prepustiti slučaju.

Ne želim bacati sad neke implikacije da će se i njima nešto slično dogoditi, ali život je nepredvidiv, pa onda bolje da se osiguram na vrijeme. Idem i gotovo. To mi je mali poklon sebi samoj za kraj ljeta. I ne samo sebi. Mojoj dragoj prijateljici koja je uvijek tu.

I krenemo nas dvije...starke, poderane trapke, lanci i dobra vibra. Čim smo došle, isti tren, osjetila se tako pozitivna i optimistična vibra. Šalata dupkom puna. Gužva. Ekipa u rasponu od 30-60 godina. Hvala Bogu da nije bilo dječjeg vrtića. Nitko mlađi od nekih, cca 25 godina. Tu i tamo poneki roditelj sa svojim klincima, da djeca vide od malih nogu što je mjuza.

Prava mjuza. Prava pravcata glazba, a ne ovaj kukuruz koji nam danas podvaljuju pod mjuzu. Nigdje veze. Ponekad se pitam, što bi rekao, npr. Jackson ili bilo koja glazbena legenda da vidi u kojim sve pravcima danas glazba putuje....

duran 3

Sve se svodi na INSTANT proizvod! Recite vi meni, hoće li se gospon David Guetta slušati i za 30 godina? Hoće li se pjevati one debilne pjesme Lady Gage i za 25 godina? Hoće moj drekec. Nitko neće znati za 30 godina tko su ti ljudi. Dobro, ajde, sada samo možda malo pretjerala, ali znate što mislim!

Dok će, za Duran Duran znati i moj mali šestogodišnji sin. SIGURNO. Jer te pjesme imaju težinu. Imaju povijest. Takva mjuza traje vječno. Nema tih trendova koji je mogu pojesti, jer će ekipa uvijek voljeti svu onu glazbu na kojoj je odrasla. Sad će te mi reći da će tako kako mi danas volimo Duranovce, ovi mlađi, npr. slušati Guettu! Kao glazbu svog odrastanja....Hmmmmm.

Zanimljiva paradigma, ali ne pije vodu. Nema šanse. I to znate zašto? Samo zato što je riječ o hiper produkciji. Onome na što se nije gledalo kad su Duranovci pisali glazbenu povijest. Kad nisu oni pratili trendove, nego su ih određivali. Kad glazba nije bila samo broj, nego emocija, priča, esencija života...barem za mene. Ovisna sam o dobroj glazbi i nekad toliko patim kad vidim što se događa s našom scenom. Preksinoć su Duranovci rastočili Šalatu. Bacili su ekipu u trans.

Iako nisu svirali osobito dugo, odsvirali su sve najjače hitčuge, zapalili ljude, vratili nas u mladenaštvo, djetinjstvo i sve ono na što smo davno zaboravili.... Svi se smiju na račun njihovih godina- kao dedeki i to. Veli jedna moja draga kolegica, da se na Zrću iza partya traže kondomi, a sinoć su se na Šalati tražili gebisevi. ;)

duran 4

 

Dobra fora, ali možda za neke druge koji nisu toliko u formi. Dedek Simon Le Bon ne da izgleda fenomenalno za svoje godine, nego čovjek rastura. Skakati tako po bini, sa skoro 6 banki, pjevati svaku stvar od a-ž bez prevelike pomoći back vokala, vrh!

Uglavnom, da rezimiram- preksinoć su dokazali da su bend za sva vremena. Da njihovo vrijeme nije prošlo, već da su oni jedan od onih bendova 4ever, da ih ljudi vole kao i prvog dana, i da je njihova glazba lijek za dušu i tijelo. I samo još nešto- velika pohvala za LAA produkciju koja se posvetila tome da ovakav bend ponovno dovede na naše prostore. Kad bi bar toga bilo više!

I zadnje, ali nimalo nevažno: živjelo lijepo ponašanje na javnim mjestima! Nikad nisam vidjela toliko kulturnih ljudi na jednom mjestu.

Ne da nije bilo guranja ili tenzija, nego, ako te netko, slučajno, u prolazu, dotaknuo/gurnuo, to su bile salve isprika. I to isprike prepune osmijeha. Nitko nikome nije psovao, nitko se nije šorao, nitko se začudo divno nije niti gurao. Isto tako, nije bilo ni mrtvih pijanih....jedna toliko dobbra vibra, koja mi je vratila vjeru i u glazbu, i u ljude, i u jednu generaciju....

Generaciju koja živi vječno. Što u pjesmama, što u djelima.

 

Voli Vas Paola

Zašto volim "lito ide mala"

Baš smo čudni mi Hrvati, evo kak' veli Zoki- nama nikad dobro. Cijelu zimu smo kukali da nam je hladno i da jedva čekamo ljeto, a sada kad je ljeto, sad nam je prevruće, a majke ti mile, ljeto nije ni počelo. Kakve bi temperature trebale biti ljeti nego visoke?  Ma, samo da nam se žaliti. Počelo me to strašno nervirati. Ljudi koji oko sebe samo siju žalapojke i vječno su radi nečeg frustrirani. Gdje god da se okrenem, neki problemi, peripetije...ljudi, dajte mi recite nešto lijepo. Tipa, neka bude i floskula- kao, život je lijep, samo prestanite vječno kukati i plakati. Kakav da vam onda bude živ, nego usran? 

IMG 20170627 WA0007 1

Jedva čekam da skupim prnje i odem na zasluženi GO, da ne slušam crno, crnije, Hrvat.

Ja nisam od onih koja kuka kad je vruće, možda ponekad, samo u PMS-u. ;) Uglavnom sam vrlo blagonaklona prema ljetu, jer sam ljeti i rođena, pa moja sklonost vrućini i nije neki bad. S druge pak strane, ne mogu ni zanemariti činjenicu da sam rođena u Rijeci, pa mi je more ipak u krvi. More je pak moja terapija koju primijenjujem već godinama, i pali, itekako!

Ljeto, more i vrućine me čiste od svih prenatrpanosti informacijama, tuge, boli, beznađa, loših postupaka...loših ljudi, krivih izbora, svega, zapravo, što sam do tada, u tekoćoj godini, zasrala... Dajem si novu šansu. Opet i ispočetka. Tako već godinama, svake godine. Ne pristajem na ništa što od mene oduzima ljeto. Ne ono doslovno ljeto, već ljeto u emocijama, ljeto u srcu...ono, nešto radi čega si živ. Eto to.

summer 2017

 

 

Baš sam sad nedugo končano došla do nekih stvari koje se, eto, sporije nauče u teoriji, lakše u praksi,  ali jednostavno, ako želiš ostati živ i opstati u ovom svijetu, onda ih moraš znati.

Prvo, ne bacaj bisere pred svinje. Shvatila sam da ne može svatko razumjeti što mu želiš poručiti ili kakav je tvoj stav oko nečega. Niti svi ljudi imaju iste kapacitete, niti svi ljudi imaju moć da shvate što stoji iza pojednih krtika, sugestija ili dobronamjernih savjeta. Ne mogu i bok. To su ljudi, ipak će ti oni uvijek naći zamjerku, pa makar se radilo i oko njihovog dobra.

Drugo, prestani se davati, ako zauzvrat dobivaš samo šamarčinem mrvice i pljuske. Postoje ljudi, koji iako se daješ za njih kao majmun, ne kuže i ne vide sve što im daješ. Takvi ljudi, uopće nisu dostojni tvog ili mog vremena. Takve ljude, jednostavno, treba amputirati. Jebeš ti sve na ovom svijetu, ako je tvoja tuga veća od toga što te veseli. Takvi odnosi nisu dobri sada, neće biti dobri za deset godina, kao ni za dvadeset. Ponekad je teško zaustaviti takve odnose, ali ono što dolazi nakon amputacije takvih ljudi u života, to se zove svjetlost i mir. Za dobrobit sebe, nitko nije dužan patiti, ako u odnosu osjeća tugu i jad.

Treće, da- mnogo njih ne bi nikad učinilo ono što bih ja, ali isto tako, niti ja ne bi učinila mnogo toga što bi netko drugi napravio- NISMO SVI ISTI!  Upravo zato, NE SUDI da ti ne bi bilo suđeno. Ljudi danas hodaju i lijepe etikete šakom i kapom. Svi sve znaju o svačijim životima, i to bolje od njih samih. Na to me samo podsjetila ova bitka Severine i Milana. Jedva dočekaše da prospu svu svoju žuč, što komentatori, što ovi po kavicama...ne daj mili Bože nikome takve borbe, pa da možda promijene mišljenje. Znaš ono kad s gađenjem kad kažu- "Isss, ja to ne bih nikad.

IMG 20170627 WA0004 1

 

Dobro pripazite kada idući put budete govorili tu rečenicu, jer "ja ne bih nikad", bude i češće nego što biste uopće mogli zamisliti.

Sve ono što sam rekla "da ne bih nikad", to mi se dogodilo. Zato, jezik za zube, i ne govori što bi ili ne bi. Samo živi. I ne upiri prstom.

To je nešto najodurnije što možeš činiti. Upirati svojim prstima u tuđi život, o kojem, realno gledano, nemaš apsolutno nikakavog pojma. Otkud ta malograđanska potreba da svakog ogadimo i prolijemo svoju žuč na njega? Mislim da to čine svi oni ljudi koji su nezadovoljni sa sobom i svojim životom!

Grozna je činjenica da mnogi i dalje pokušavaju, unatoč svemu što sam u svom životu napravila, nadrasla, pobijedila i prerasla, lijepiti stigme moje prošlosti po mojoj cijeloj sadašnjosti, koja, zaista nema veze s onim što je bilo niti dva posto.

Zašto reći- BRAVO ČOVJEČE- kako si to sve uspjela ženo! Ili, svaka ti čast na svemu što si uspjela pobijediti, kad je lakše reći da je netko smeće ili smrad. Lakše je popljuvati nego reći lijepu riječ. Lakše je podmetnuti nogu, nego pružiti ruku...makar, samo naizgled lakše jer ljudi koji su puni mržnje prema drugima, često su puni mržnje i prema sebi.

Kako da on mene voli, kad sebe ne može, nit prihvatiti, nit mijenjati.

Prošlost je prošla, ona nas je mnogo čemu naučila, ali prošlost nema težinu da piše ono što smo sada. To jedino ima sadašnjost i vrijeme koje tek dolazi. Samo postupci koje danas radimo utjecat će na ono što ćemo jednom postati. Naravno, da onda svi oni koji nešto mijenjaju- smetaju.

PROMJENA. Nema ničeg bez promjene. Nit života, nit napretka, niti novih iskustava, pobjeda...ma možeš sve zaboraviti, ako se ne misliš mijenjati!

Jadan je onaj čovjek koji nije promijenio svoje mišljenje. Ne pričam sada ovdje o ljudima sa dvjesto lica i onima koji se okreću kako vjetar puše, već govorim o onima koji su zapeli u svom vlastitom mulju i čude sa da im ništa ne ide od ruke. O onima što se boje napraviti iskorak. Koji se ne mijenjaju. Koji ne rade na sebi, već misle da žive nepodnošljivu lakoću postojanja i dovoljno je samo da oni, takvi, divni i presveti, uopće postoje na ovom svijetu. 

Aha, kako da ne! Možda da podmetnemo i crveni tepih....za njihovo postojanje. 

PROMJENA u pravom smislu riječi znači-SVE!  Od stava, mind-seta funkcioniranja, emocija, odnosa s ljudima...moraš prvo sam sebi umrijeti, da bi se opet rodio. Sve ostalo su samo loša opravdanja za neuspjeh ili lošu sudbinu.

Ako ćeš cijelog života biti zadovoljan s prosjekom, osrednjim životom bez osjećanja emocija i života u svim svojim bojama, onda ok...ali zapamti-ništa ne ubija više od prosjeka i šansi koje nismo iskoristili...

 U očekivanju velikih promjena ovog ljeta, želim vam svima najljepše ljeto koje ste ikada imali.

Jer vi to zaslužujete, kao što zaslužujete promjenu, dobre i pozitivne ljude, podršku, ljubav i pravo prijateljstvo.

Odbaci sve što te guši i čini nesretnim. Upravo ovo ljeto je prava prilika za to. Šum mora, cvrkut zrikavaca, igra valova, sjena, zalazaka sunca, mirisa bora....sve ono što nas vraća našem izvornom postojanju i našoj prirodi. Otiđi u prirodu i vrati se svom izvornom ja.

Čuvaj se, daj se dovoljno, no nikad previše, jer na kraju ćeš faliti sebi...

Lito ide, mala....:) 

paola zadnja

 

Voli vas

Paola

Ako u vama ima bar malo savjesti, prestanite, ko' Boga vas molim, PRESTANITE!

Danima, ali danima jedna od najvećih tragedija koja je pogodila našu zemlju ne silazi sa lica naslovnica. Riječ je o malom Denisu, i to je sve što ću o tome napisati. Samo to zlatno ime DENIS: dječak koji je morao pobjeći na drugi svijet kako bi konačno imao i pronašao svoj mir. Svi smo sablažnjeni i ne možemo doći k sebi od tog užasnog i monstruoznog čina neke polu osobe koja sebe naziva majkom.

Ovako, molila bih sada sve svoje kolege novinare da tu spodobu nikad više u novinama ne nazovu majkom. Ona je sve, samo nije majka. Nije mater niti će ikad biti. Ona je zlo koje hoda na dvije noge, ona je poremećeno i bolesno biće koje do kraja života mora biti na lijekovima, zatvorena u nekoj Ustanovi. Kad joj već ne možemo drugačije vratiti, neka trune u bilo kakvoj instituciji....zavezanih ruku i nogu.

 

paola blog prestanite

Dakle, prvi apel za sve moje kolege je da prestanu vrijeđati sve nas žene koje se zaista ponašamo kako je dostojno jednoj majci. Znate li tko je majka? Majka je ona koja trpi za svoje dijete, koja se odriče, koja daje svojoj djeci ljubav, podršku, empatiju...eto, to je majka. Ono zlo je monstrum i nema ništa majčinskog u njoj. Niti će ikad biti. Ona je prostitutka i to je jedino kako se taj polu čovjek može nazvati.

Ovaj slučaj digao je na noge cijelu zemlju. Sad se traže krivci, prebire se po Ustanovama, traže se odgovorni i traže se propusti. Sad, je li? Sve vas može biti sram. Sve koji su na bilo koji način prikrili taj oduran čin. Sve koji su znali bilo što i šutjeli kao pi....Nosite se sada s time da je izgubljen jedan život, pa ćete bar drugi puta, kad čujete dijete koje zapomaže ili je zapostavljeno, možda i dignuti vašu nojevsku glavu, zabijenu u pijesak, jer to se vas NE TIČE!

Sada sam se propisno nanervirala, ali moram reći nešto zbog čega uopće pišem ovaj post. Naime, nije mi promaknulo da svi moji kolege iz tiska i dalje jašu po ovoj priči. Prije otprilike deset dana, kad je ovo još bilo svježe, napisala sam apel svim svojim kolegama putem Facebooka da prestanu davati monstrumu od žene toliko medijskog prostora. Svake novine koje otvorim, u njima je njezina zla i crna kovrčava kosa. Čim je vidim, odmah mi nije dobro.

Pa, dobro dragi moji kolege, je li jedno takvo zlo kao što je ta bipolarna kravetina zaslužuje toliko medijske pozornosti? Zar takva odurna osoba zaslužuje prljati papir vaših finih novina,ali baš svaki- svaki dan, iznova i iznova? Zar nema nikakvih tema koje bi mogle skupljati klikove? Zar se baš ništa ne događa? Mene su na Fakultetu učili Etičkom kodeksu. Ispili su mi mozak s tim. Međutim, čini mi se da mnogi od vas nisu u tom pogledu učinili ništa. Nisu ga valjda ni pročitali.

Jedno od temeljnih načela ovog kodeksa je i - U svom djelovanju novinari se vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost. Da li ste vi čuvali integritet profesije povlačeći ovu spodobu iz dana u dan po naslovnicama?

-Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla. Je li iti jedan novinar možda odbio dalje secirati ovaj slučaj, smatrajući sasvim nemoralno da se ova priča i dalje rasteže po novinama kao žvaka, je li? - Novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Obvezan je poštovati svačije pravo na privatnost. Nedopustivo je bez njihovog dopuštenja snimati osobe u okruženju u kojem se opravdano očekuje privatnost. Narušavanje nečije privatnosti mimo njegove volje i znanja dopušteno je samo ako je opravdano iznimnim javnim interesom.

O, da, novinar treba štiti intimu od senzacionalističkog i svakog drugog otkrivanja u javnosti! Baš smo mi taj pravi primjer. Kod nas caruje senzacionalizam. Ok, nije ni vani bolje, ali što su sve naši spremni učiniti za klik više, fuj! Evo, iskreno fuj i sramim se. Sramim se jer radi takvih "novinara", koji danima seciraju tuđe boli, radi njih je profesija novinarstva pala na niske grane. Znam da ja osobno pazim na takvu vrstu izvještavanja i nikad, ni za kakve novce ne bi učinila drugačije...no, da li se mnogi mogu naći u tom Kodeksu? Da li ga poštuju? Da li misle po onom principu- ne radi ono što ne bi volio da se radi tebi....ma! 

-Vijesti o samoubojstvima i pokušajima samoubojstava se ne naglašavaju te ih treba svesti na najmanju moguću mjeru, uz poseban obzir kad je riječ o djeci. Potrebno je pridržavati se stručnih smjernica za izvještavanje o samoubojstvima. Možete li pogledati sebi u oči i reći da ste ispravni?

Ako ste ispravni, onda prestanite više s tom pričom. Prekinite to siroto dijete vući po medijima i od njega raditi senzaciju. Prestanite onoj spodobi od žene davati medijski prostor kakav ne zaslužuje. Prestanite davati ostalim psihopatskim umovima ideje na koji način mogu počiniti zločin. Za Boga miloga, molim vas prekinite secirati taj strašan zločin do krajnih granica...molim vas, ..ništa ne može vratiti dječaka, ali budućnost nekih drugih ljudi može biti sačuvana.

Prekinite od one djevojčice od 14 godina raditi to što radite. Malu zatvorite sa najboljim psiholozima ovog svijeta, i možda joj za 20 godina bude pomoći. Onu spodobu, kad već nema smrtne kazne, spodobu zatvorite da više nikad neka ne ugleda svjetlo dana. I prestanite pisati o njoj. Ni slova. Jer na taj način samo joj dajete hrabosti. Mislite da smeće ne dobiva novine? Sve ona vidi i zna, budite bez brige...prema tome, ova priča mora stati.

Ako imate srca, imalo empatije i razumijevanja, učinit ćete tako. Ako mislite zarađivati na tuđim nevoljama, onda nastavite...samo znajte da se u životu sve vraća i sve se plaća....iskreno i iz dubine duše, nikome ne želim takvu bol, a još manje, da se o svemu tome piše danima, tjednima, mjesecima... Zanima me samo KONAČNI ISHOD. Kazna i to kazna za cijeli život.

Možda sad nakon ovog- Institucije krenu raditi svoj posao. Kad nisu do sada, možda sačuvaju neki budući život, ali naslovi i piskaranje bez kraja i konca- neće nikoga sačuvati.

Vjerujte nam, nikoga....ni prije ni poslije....može samo biti još gore štete.. ..zato....prestanite! Lako je. Samo izabereš neku novu temu. 

Pozdrav od kolegice

Paole

Bilo bi nam bolje da smo svi barem jednu večer u moodu #myfriend (ŽAKOLOGIJA- priručnik o Žaku)

Evo, već danima se sluša Žakova pjesma, pa sukladno tome, naravno da svatko ima nešto za reći. Mišljenje je zbilja kao rit i svatko ga ima. Uopće prije pisanja ovog bloga, važno je da nešto kažem. Ne branim Žaka. Nisam zaljubljena u Žaka i ne uvlačim se Žaku.

žak

 

Površno ga poznajem dugi niz godina jer smo davno surađivali. Upravo je on jedan od back vokala na mom albumu prvijencu NAJBOLJA. Da. Jacques Houdek glavom i bradom. Gotovo uvijek, otkad ga znam, među nama su znale zaiskriti trzavice. Uglavnom oko gluposti. Zbog različitosti. Zadnja takva situacija bila je za vrijeme showa THE VOICE, kad smo se čak nešto i porječkali oko neke situacije, koje se više niti ne sjećam.

Nebitno. Enivej, bit svega je da sam radi posla, nedavno, morala stupiti u kontakt sa Žakom. Začudilo me kako mi nije zamjerio zadnju svađu. Da, baš taj egoistični Jacques Houdek. Nije se ni osvrnuo. Onaj kojemu se rugamo da će pojesti konkurenciju.

Onaj o čijem egu raspravljamo na društvenim mrežama. Žak koji pati od viška kilograma i što ćemo sad?

Hoćemo ga sprdati na konto debljine do kraja života? Hoćemo se rugati da bi sebi bili veći u očima?

Postoje neki ljudi koje jednostavno ne voliš bez nekog posebnog razloga. I to je ok. Ne moramo svi voljeti svakog. No, stalno žvakati jednu te isti spiku o nekom pojedincu, u najmanju ruku, ispada dosadno i deplasirano.

Ovako. Pjesma #myfriend ti se može svidjeti ili ne.

Jednostavno je i legitimno imati pravo na svoje mišljenje. No, radi toga ne moraš pljuvati i rugati se do mile volje. Zbog toga ne moraš sijati mržnju i jedva čekati neku grešku da se naslađuješ. Smatram da pjesma kao pjesma ima neki ludi eurovizijski potencijal.

Drugačija je i ima tu neki friendly nit. Ima pozitivu. Ima ono nešto. PORUKU. Osim toga,pjesma ima i Žaka. Ima njegovu volju i želju za pobjedom. Entuzijazam i potencijal. 

Želju da u tri minute cijeloj Europi pokaže što i koliko zna. Pjevački.

Pjevački, kod nas, gotovo nitko ne može pojesti Žaka. Kad smo već kod jedenja i hrane. Vokalno, 100% možda njih dvoje mogu to što može Žak. 

I to je činjenica. Kao što sam rekla, i opet ponavljam: Žak pjeva da se naježiš. Ima nešto u tom njegovom vokalu. Možeš ga voljeti i ne moraš, ali mu talent nitko ne može osporiti. I upravo zato, ne zanima me kakav je Žak, koliko ima kilograma, što jede, kad jede, koliki mu je ego, taština, što pije, s kime spava.

Zanima me PJESMA. Pjesma koju, konačno nakon sto godina, IMAMO.

Recite što hoćete, ali pjesma ima nešto. Može vam se sviđati ili ne, ali ima neku čaroliju.

Opet se osjeća hrvatski jal. Moramo mi nešto reći samo da bismo bili mi. Kako bi bilo da o nekome ne kažemo ništa. Kako bi bilo kad bismo zavezali svoja usta i govorili o ljudima samo ono što ZNAMO ili samo ono što je pozitivno. Svima bi nam život bio ljepši i lakši. Ovako samo gubimo vrijeme i energiju mrzeći nekoga koga možda nikad u životu nismo ni upoznali.

Upravo zato, unatoč svemu, Jacques je večeras my friend. I ne samo večeras, već vjerujem da će i ostati. I svim srcem ću navijati za njega. Bez obzira na situacije, svađe, prepiranja ili bilo kakve osobne animozitete. Dat ću mu šansu kao što svakome dam šansu dok god me ne razočara.

Za njega i našu malu umornu zemlju. Ovo je moja Liga prvaka. Eurosong. I uvijek me vrati u vrijeme djetinjstva i onog doba bez brige i pameti...

Vremena kad se živjelo posve drugačije. Vremena kad smo bili slobodni. Slobodni od svih predrasuda, stereotipa, kad smo živjeli bezbrižno. Kad nismo tako lako podmetali noge, i kad smo češće pružali ruku. Kad nam nije bilo bitno da pljunemo na nekog, kad smo puno više gledali svoja posla, nego što radimo danas.

Samo su dva načina kako možemo živjeti ovaj život. Kao da ništa nije čudo, ili kao da je sve čudo.

Žače, budi večeras naše čudo!

Za Hrvatsku.

Voli Vas

Paola

ŽIVOT U HRVATSKOJ VRIJEDI 4 KUNE (osim VIP života)

ŽIVOT U HRVATSKOJ VRIJEDI 4 KUNE (osim VIP života) Da, znam, petak je...i svi bismo rado pročitali nešto lijepo. I ja. Prva. No, činjenica jest da u našoj maloj napaćenoj i jadnoj domovini, gdje je borba za goli opstanak svakodnevica mnogih građana, nema baš puno lijepih stvari koje nas okružuju.

Zadnja takva grozna situacija, nakon onog užasnog ubojstva Komšića, te onog mulca koji je ubio vlastite roditelje, jest ubojstvo momka koji je izgubio život radi usrane 4 kune i pokušaja da se vozi bez karte. Prvo se danima nije znalo o čemu je riječ, a sada je sve jasno. Mladića je na smrt ispikao neki Džemal, stari prdonja, pripadnik i osnivača rezervnog sastava MUP-a! Zgrožena sam! Znate zašto?

4 kune OB

Zato što će toga danas biti sve više i više i van sebe sam kad čitam što ljudi pišu! Njima je opravdano da je mladić ubijen jer nije htio platiti ZET-ovu kartu na Uskrs! Sram vas bilo! SRAM! Ovo je dno dna.

Ovo je dan kad je u Hrvatskoj umrla i zadnja kap empatije. Ovo je dan kad je altruizam pobjegao jednom zauvijek s granica Lijepe naše, i kad smo, nažalost, prihvatili biti i mi sami suodgovorni za zločine koji se događaju. Vama je normalno da se hoda po cesti s noževima? Normalno je da na Uskrs, kad te netko zamoli da ga povezeš bez karte, normalno ga je odbiti? Na najveći kršćanski blagdan nećeš dati nekome da uđe bez karte? Jest. Nećeš. Samo ako si smrad. Nemoralna vertikala našeg društva.

Zato nam i je tako kako jest. I bit će nam. Jer drugo ni ne zaslužujemo. Davno je meni moj dragi tetak iz Švicarske rekao, promatrajući situaciju kod nas, da nama Hrvatima ne treba nikakva bomba niti rat, da ćemo mi sami nad sobom napraviti genocid. I tako jest. Idemo u dobrom smjeru.

Kad bismo barem pružali ruku kao što podmećemo noge! Gdje bi nam bio kraj?

Toliko teških stvari sam podnijela zadnje vrijeme, da se pitam od kud crpim snagu za borbu? Zadnje razočaranje u ljude i zle jezike koštalo me živaca i srca. Međutim, idem dalje, istresem prašinu, dignem glavu i krenem...prema putu sunca. Čvrsto vjerujem da ako činiš dobro, dobro ti se vraća, no isto tako, čvrsto vjerujem ako se ti prema nekome ponašaš dobro i daješ se ljudima, uopće ne znači da ćeš natrag dobiti ljubav i razumijevanje.

Tu nema pravila. Ljudi su danas zaljubljeni samo u sebe. Više nego ikada prije. Pucaju u nas ego manijaci na ama baš svakom koraku, pucaju, i tako sve dok ih ona stara "tko visoko leti, nisko pada", ne spusti na pod.

Strašno sam žalosna radi ovog mladića.Ne, ne poznajem ga...ali žalim. Jer ljudski život u Hrvatskoj vrijedi, i ako nisi gazda...međutim, krive vrijednosti, potpuna devijacija društva i strašno teška ekonomska situacija, učinile su svoje. Hrvatsko, mene je opet sram....zaista. Sram me jer ovo nije zemlja koju sam sanjala...niti zemlja u kojoj želim odgajati svoju djecu.

Ovo je teška zajeb...sa svima nama. Kao da smo u igrici. Nevjerojatno. Toliko puno kontradiktornosti, krivih mjerila, krivih uzora, krivih presuda, lažnih svjedoka, lažnih spisa, krivosuđe...sve ovo oko nas je tuga pregolema. O situaciji u gospodarstvu neću ni govoriti. Ma, nema se tu što više reći, osim da se opet vraćam na ovu konstrukciju prije nekoliko godina- jeb...državu u kojoj je najveći uspjeh pobjeći iz nje!

Sad recite da svega toga ima i u drugim državama. AHA. Hoćemo se opet tještiti kako smo mi Hrvati zapravo dobri i divni, plemeniti i dragi ljudi? Jesmo, da. Kao i Džemal. Koji je slučajno ubio mladića. Džemal je drag i dobar čovjek, samo mu duša smrdi. Takvih "dragih" imam na svakom koraku.

Okrećem se samo jednoj jedinoj pozitvnoj stvari u ovoj jadnoj zemlji punoj napaćenog naroda. To su naša djeca. Jedino čisto i netaknuto. Jedino vrijedno za što se ima smisla boriti. Kako je roditeljima ovog mladića, ne želim ni pomisliti....sve što mogu, jest da im kažem da ovaj život ima nastavak, tamo negdje gore, i da nas sve kad-tad čeka Božji sud.

Sada možete reći da sam luda, ali jedino što smatram ispravim, jest da se za ovakve zločine vrati smrtna kazna. Sorry, ali, tako je. Dok god se to ne dogodi, ljudi će se ubijati kao muhe. Stravično sam ljuta na cjelokupnu situaciju kod nas. Možeš raditi pošteno kao manijak, i to nema nikakve veze.

Dok s druge strane, možeš biti dužan kao Grčka i živjeti na visokoj nozi. Možeš ubijati i nadati se olakotnim oklonostima koje će ti pronaći tvoji đavolji odvjetnici. Strava i užas....

Molim vas, Hrvati i Hrvatice, stanite jednu jedinu minutu u tišini, promislite- kolika je naša odgovornost u svemu ovome? Zašto šutimo? Zašto sve ovo dozvoljavamo? ZAŠTO? Što nam se još treba dogoditi da dignemo glas? Od danas, svečano obećajem, mijenjam sebe i svijet oko sebe.

Djelima, ne riječima! Lako je laprdati. To svi znamo. Svi do jednog.

Jaki smo na riječima, a kad treba učiniti, nestajemo brže od Usaina Bolta.

Pruži ruku, makni te podmetačke noge, cijeni život i digni glas....za nas....za Hrvatsku. Za život. Koji vrijedi puno više od 4 usrane kune! Za život! 

Voli Vas

Paola

Vrijeme gonjeno bičem kapitalizma

 

Da živimo u suludom vremenu, to već sad i ptice na granama, znaju…no, zar zaista ne možemo usporiti tu akciju ganjanja karijere, novca, kredita, posla…? Kažu da su takve tridesete, a mnogima i četrdesete, dok se danas granica proširila i do mnogih pedesetogodišnjaka koji žive jednako brzo kao i mi nešto mlađi…Rad, rad, rad, bez zastajkivanja. Čudna su vremena.

Vremena kad nemaš vremena da bi imao vremena misliti o ničemu. Mnogi s kojima se družim gotovo sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da osjećaju kako vrijeme, u odnosu na prošlost, zaista curi brže nego ikada. Gazi. Sve brže dolaze nove zime, ljeta prođu u tren oka, i jedino po djeci koja te okružuju kužiš koliko brzo kapa…Kap po kap, lokva po lokva, godina kao mjesec…i shvatiš- Da nisi imao vremena, za ono što si morao pronaći vremena, a sad je to vrijeme prošlo, i ne možeš ga vratiti, i ostaje samo gorko sjećanje da NISI IMAO VREMENA, KADA SI TREBAO IMATI VREMENA, jer si se bavio nekim drugim stvarima misleći da imaš vremena za stvari za koje sad nemaš vremena…pa ni onog vremena iz prošlosti…prolaznost vremena

Pokušat ću ti objasniti na primjeru. Npr: imaš malo dijete, ili neku situaciju koja ti je nova i zahtjevna i teška i oduzima ti strašno puno vremena. Jako ti je teško s djetetom ili u novoj situaciji, jer nemaš VREMENA za sebe i sve je podređeno tom malom biću, ili novoj situaciji u kojoj jesi. Summa summarum- jedva čekaš da to određeno VRIJEME prođe. No, dok čekaš, da određeno vrijeme prođe, jer će ti kao biti lakše, zaboraviš da nemaš vremena i da sad dok čekaš gubiš vrijeme umjesto da se opustiš i prepustiš…trenutku. Bez da išta očekuješ. Samo da se smiriš i opustiš… Opusti se, jer ima vremena za sve. Ali samo ako ti to želiš. Ako odlučiš živjeti u sadašnjosti, ma koliko ti god bila naporna, cijeni ju i poštuj…uživaj u njoj. Ne požuruj vrijeme za ovo ili za ono. Zato i juri toliko nemilosrdno. Jer si mu ti to učinio. Raduj se svakom danu, svakom izazovu, svemu teškom što je ispred Tebe. Uživaj u trenutku u kojem jesi, bez da očekuješ nešto od budućnosti ili da si vječito u nekoj brizi oko nečega. Zabrinutost danas proždire ljude. Više nego ikada. Mnogi nisu svjesni koliko puno gube misleći vječito na zabrinutost ili nešto što može krenuti po zlu. Nekad moraš biti spreman na poteškoće. Samo te one mogu naučiti kako kormilariti u ovom životu. Teško ćeš kroz radost vidjeti pravo blistavilo tvojih ljudi ili vrijednost samog života, i u konačnici, i tog suludog vremena. Goniš ovo vrijeme nemilosrdnim bičem kapitalizma i onda se žališ. Nema. Ako čovjek želi, za sve ima vremena. Opet, ako ne želi, za ništa nema vremena. Ti si svoje vrijeme. Nitko drugi ne gospodari tvojim vremenom, niti tvojim mislima. Vrijeme leti, da, ali si ti njegov gospodar. Ne on tvoj. Treba paziti samo jedno, da nam ono ne prođe uludo bačeno. Da kasnije ne žalimo što smo jedva čekali da nam bebe prohodaju, potom progovore, što nismo htjeli osjećati bol kad je to bilo neophodno, itd…jer i bačeno vrijeme itekako boli. Kao i propuštene prilike da budemo ljudi i da darujemo ljubav. Dobro je, sve je sasvim u redu. Iako mi nadobudno mislimo da držimo cijeli svoj svijet u rukama i da kontroliramo sve što nam se događa, nekad zaista neke stvari nisu u našoj moći. I to je cijeli taj paradoks života. Što se sve promijeni u jednoj jedinoj sekundi, protiv koje se nekad tako grčevito borimo? Cijeli život. Ne možeš utjecati na sve i Amen. Koliko god se trudio. Ali možeš utjecati na to kako ćeš i s kime provoditi svoje vrijeme, na koji način ćeš se u tom vremenu ponašati prema svijetu i prema sebi.bare3

Ništa nam dobroga neće donijeti stalno gonjenje za ugledom, slavom, lovom, karijerom, ako nam u suštini bića ne bude izvršena primarna dužnost da artikuliramo ljubav, razumijevanje i toleranciju. Samo onako usput, oštro osuđujem jučerašnji napad u Zagrebu kao i vandalizam bilo kakve vrste. Za takve pojedince, ovaj svijet ne bi trebao imati vremena, a njihova budućnost bi trebala biti dobro okovana ćelijama u kojima je vrijeme stalo.

Građansko novinarstvo nije za građane, nego za gađenje

U današnjoj informacijskoj revoluciji nezaobilazan detalj s kojim nas je upoznala konvergencija (spajanje medija) svakako jest i građansko novinarstvo ili ti ga participativno novinarstvo, odnosno novinarstvo koje baš svakom čovjeku na planeti, imao on ili nemao diplomu ili iskustvo u novinarstvu, dopušta da izrazi svoje mišljenje ili napiše neku sočnu priču koja će prodati naslovnicu. O naslovima i naslovnicama neću sada niti govoriti, jer taj dio priče, zauzima posebno mjesto u kojemu caruje senzacionalizam ili tabloidizacija. To je drugi dio ove priče. Sada ću samo o građanskom novinarstvu. Digitalna tehnologija duboko je prodrla u naš život, jer su podaci bilo koje vrste, od osobnih podataka, preko osiguranja, zaposlenja, obrazovanja, zakona, u najvećem dijelu u digitalnom obliku. Jednako tako, digitalna tehnologija vodi nas u neke nove sfere života koje nazivamo virtualnima. I u tom virtualnom svijetu ima svega i svačega. Doslovno.g1

Nedavno sam se na svojoj vlastitoj koži prisjetila kako je to biti predmet rasprave bez pokrića. Da se ne bavim poslom kojim se bavim, vjerojatno bih do kraja života bila skučena u svoj svijet i nitko o meni ne bi znao ništa. No, eto…pošto sam trenutno posrednik između medija i slušatelja, otvara se nova Pandorina kutija koja daje za pravo svakom pojedincu da kaže svoje mišljenje. Ili možda bolje rečeno- daje za pravo svakom pojedincu sijanje govora mržnje putem virtualne stvarnosti. Kada publika jednom osjeti blagodati nove medijske sfere u kojoj je interaktivnost pomaknula granice u stvaranju medijskih sadržaja, teško je odustati od te aktivne uloge, sijača govora mržnje i zla. Ovdje aludiram isključivo na ružne komentare koji su dopušteni baš svakom idiotu. Da barem taj idiot ima ime, sve bi bilo drugačije. Imalo bi barem nekakvu težinu. Ovako nema ništa, osim smrada. U svom domu iza velikog monitora krije se Mirko. Mirko nikada u životu nije imao ozbiljnu vezu. Mirko ne izlazi iz kuće, osim kad zaista mora. Pod tim mislim- doktor, lijekovi, dućan i natrag doma. Mirko ima 26 godina, prijatelje samo na društvenim mrežama, i to zato što se ne zove Mirko. Na Fejsu se zove Don Ivan i njegov profil prepun je ekskluzivnih fotografija sa modernih mjesta. Sate i sate provodi kradući fotografije ljudi diljem svijeta. To naravno, nije Mirko. To je sve ono što on želi biti.g2

Svoj život provodi vrijeme pišući komentare na mnogim portalima. Uglavnom, negativne i prepune bijesa i jala, jer nikada nije uspio postići sve ono što je htio. No, on nikada nije ni probao. Lakše je bilo trunuti u vlastitoj nemoći nego pokušati učiniti nešto teško. Nešto zbog čega će jednom biti sretan. I tako mu prolazi život blateći druge…ali zna Mirko u tišini svog srca da to nije put…i da upirući u drugoga, sebe neće uzdići. No, ne može si pomoći i nastavlja govorom mržnje trovati medijski prostor. Takvih „Mirkeca“ ima na svakom koraku. Gdje god hoćeš! Na kojem god portalu poželiš! I bit će ih sve više, dok god se ne promijene neki Zakoni. Što je osoba poznatija široj javnosti i što više postigne, raste i prosjek Mirkeca koji si daju za pravo komentirati tuđe živote. Oni „znaju“ i oni su upućeni. Ali ne znaju Mirkeci da zapravo svakim odurnim komentarom oslikavaju sebe i sebi pripremaju karmu za budućnost. Tako sam ja pametna, neki dan nasjela u žaru tuge radi laži, pa na jednom našem portalu krenula u raspravu s Mirkecom. Glupost, ali u tom trenu nepravde, nisam si mogla pomoći. Tako je to, čovjek uči dok je živ. Srećom, pa sam prespavala i shvatila da je moja borba sa Mirkecima posve nepotrebna i da šteti samo meni i nikom drugom. Od tog dana, rekla sam samoj sebi da više neću čitati komentare, i da se neću više uzrujavati radi ljudi koji se skrivaju iza monitora, pod pseudonimima, koji me ne poznaju, koji ne znaju o meni niti jednu jedinu istinu… shvatiš. Da su nebitni. Irelevantni. Zlo i laži bole. Ne mogu lagati i reći da ne boli. Ja nisam Mirko. Varalica koja se skriva pod lažnim imenom. Ja sam Paola koja se teškim mukama izborila za sve što danas ima. I to jedina prava istina. Svi oni koji misle da o mom životu znaju bolje nego ja sama, izazivam ih da sve svoje komentare pišu pod pravim imenom i prezimenom. To je naravno nemoguće jer nitko od svih tih ljudi nema hrabrosti. To su sve papci sitnog zuba zarobljeni u prištavom licu pubertetlije koji nikada nisu imali ljubav. Mislim da je to osnovni problem svih ljudi koji siju zlo o drugima. Žalosno je to da živimo u društvu koje jedva čeka da se naslađuje na nekome. Žalosno… Sve u svemu, ovo sam morala napisati. Dvojila sam ima li smisla ili ne…ali na kraju sam shvatila da će SIGURNO barem jedan Mirko pročitati ovaj tekst, pa sam i ja sama sebi dozvolila da uživam u čarima građanskog novinarstva. Nemoj biti Mirko. Nikada. Mirku smrdi duša…a to ne želiš, zar ne? Radije pokušaj učiniti nešto sa svojim životom. Možda, ako kreneš na vrijeme, možda još uvijek imaš šanse ubiti Mirka u sebi. Onaj koji ne podržava druge, ni sam nikad neće uspjeti. Onaj koji se drugima ruga, govori o samom sebi. Onaj koji voli reći ružno o drugome, nema obično ništa lijepo za reći o sebi i svom životu…g3

Mirko is dead, I’m alive…

Voli Vas Paola

Bare, gdje je nestao čovjek?

Što sam starija, umjesto da sve više, ja sve manje razumijem ljude oko sebe. Neću reći zapravo da ih ne razumijem, nego ću reći da nemam strpljenja za razumijevanje svakakvih bolesnih stanja koja graniče sa zdravom pameti. Shvatila sam onu bit da bi mnogi učinili svašta što ja ne bih, i obrnuto. Nekako- kao da me tuđi izbori ne bi trebali dirati i stvarati mi nekakav grč, osim, ako nisam u njih involvirana.bare1

Međutim, ne mogu se oteti činjenici da su danas interaktivni odnosi među ljudima, dodatno pojačani svim mogućim utjecajima bežične komunikacije, postali stvarno površni, ili komercijalistički ili potpuno okrenuti sebi, dakle sebični i egocentrični. Kakav paradoks! Umjesto da smo si sve bliže, mi smo si sve dalje. Srećom, imam puno prijatelja koji su normalni i dalje prisebni, i onda mi oni nekako popravljaju prosjek, ali da se nalazimo o dobu moralnih nakaza, složit ćete sa mnom, sigurna sam- više nego ikada! Moralne nakaze ili ljudi bez trunke morala, altruizma, poštovanja, empatije i razumijevanja za onog drugog preplavili su nam ceste. Svojom udobnošću i ne brigom o drugima, već gledanjem isključivo sebe i svojih probitaka, truju nam ljubav. Imaju, ja to volim reći, dupe veće od samog života i svih svojih želja. Takvi ljudi, nažalost, nikada neće biti uspješni.bare2

Niti jedan čovjek koji ne stisne svoje dupe i ne zakoči samog sebe, neće biti uspješan. Nema tog čovjeka koji je preko življenja lošeg života, auto-destrukcije, laži, i manipuliranja sebe i drugih, napravio nešto. Ako želiš imati što nikada nisi imao, moraš raditi stvari koje nisi nikada radio. Tvoje želje mogu ostati samo u tvojoj imaginaciji ako u tebi ne bude snage da se odupreš svemu što te udaljava od tvoje biti- čovjeka. Ljubav, jednako tako…nikad više nije bila na udaru površnosti, laži, pretvaranja, glume, igranja manipulativnih igrica… Zanimljivo je kako su ljudi prema sebi blagonakloni, kako imaju razumijevanja za svoja sranja, svoje greške, svoje grijehe i svoje padove…a za druge- su obično vrlo rigorozni, isključivi, strogi, osuđuju bez problema…jednako tako, fascinantne su maske kojima prikrivaju svoja prava lica. Još više, sve uloge koje mogu igrati i stati u samo jednog jedinog čovjeka. Oduvijek su ljudi skrivali svoja prava lica i glumatali da su nešto drugo, ali danas, danas stvarno to rade na svakom koraku. Gledaju te u lice, i lažu. Jadni su i prijetvorni, slabi da sami sebe izgrade, pa misle da će potkopavanjem drugih, sebe izdignuti…ali neće.

Doći će dan kada će biti sami sa sobom i svojim ogledalom. Doći će dan kad će svatko od nas plaćati za sve svoje loše postupke. Prema sebi i prema svijetu. Nedavno sam zbilja postala svjesna koliko je važno da čovjek sa sobom bude u dobru. Da samom sebi ne laže, ne glumi, ne vara svoju bit. Jedino takav čovjek sebe može voljeti. I onda je taj sposoban dati ljubav. Ako sebe ne voliš, džabe ti sva zlata ovog svijeta…nećeš voljeti ni svijet. Jer ćeš duboko u sebi biti frustriran i ljut, i jadan i mali kao zrno pijeska. Svi mi i jesmo zrno pijeska…ali svako to zrno čini skup. Cjelinu. Svako zrno može samo, a može i odvojeno. No, nitko od nas nije stvoren da bude sam. Međutim, nekad je bolje i sam nego u lošem društvu.

2017-ta je za mene počela vrlo radikalno. Odlučila sam otpustiti sve što me čini tužnom, nezadovoljnom, jadnom, ugaslom…ne treba mi to! Ni Vama! Ne treba nam prijatelj koji to nije, prijateljica koja se pretvara, partner koji je sve samo ne partner, ljudi koji nam prodaju spiku…sve to nam ne treba. Jednom kad čovjek shvati da nitko osim njega nije odgovoran za njegovu vlastitu sreću, PROCVJETA!bare3

Procvjeta jer želi prosperirati i kretati se u smjeru sreće… …a sreća je tamo gdje se osjećaš dobro. Gdje ne moraš glumiti tko si, gdje te cijene i poštuju zato što jesi, gdje osjećaš sigurnost i ljubav. Sreća je tamo gdje se nalazi poštovanje onih do kojih ti je stalo. Ako je tamo nema, sreća će promijeniti fokus. Ali jedno znajte- nikada ne odustajte od sebe i svojih snova. Nitko i ništa na ovom svijetu Vam ne smije oduzeti osmijeh sa lica. I u najtežim burama i olujama, zadržati sposobnost da si sretan što si samo onaj koji jesi, to je snaga… Nikada, ali nikada…ne odustajte od sebe, u konačnici…to je jedino što posjedujemo.

SEBE.

Voli Vas Paola

I'm never gonna' dance again the way I danced with you

U godini na izmaku, odoše još jedna glazbena legenda…jako sam se ražalostila kad je jutros do mene doprla ta vijest o smrti pjevača koji je obilježio moje djetinjstvo i odrastanje. Ovo je bila jedna vrlo stresna i teška godina za umjetnost i glazbu. Prvo nas je početkom godine napustio David Bowie, potom Prince, pa Leonard Cohen…i sada za kraj…institucija George Michaela. Ne bih bila toliko žalosna da sav taj gubitak ove godine zapravo znači zatvaranje jednog glazbenog poglavlja, jedne glazbene ere… Ere kad je glazba bila prva na ljestvici prioriteta uspješnosti, kada se radilo srcem i dušom, a ne golim tijelom i izazovnim naslovnicama, kada se živjela kultura građenja glazbenog pravca popa, funka & soula, glama i rocka, i kada su se udarili temelji svemu bez čega danas ne bi bilo ni Vašeg Biebera, niti One directiona, ni Beyonce… niti ikoga! Oni su napisali glazbenu povijest. Osnove. Kao recimo, abecedu.

 svi 4

 

Eto, to su Bowie, Prince i Michael za mene! Glazbena abeceda.Jedan Bowie bio je ispred svog vremena, 50 ili malo sam rekla, 100 godina. Takav talentirani umjetnik ne može se roditi dva puta. Prince koji je napisao neke od najljepših balada svih vremena, Leonard Cohen koji je svojom bojom vokala odisao posebnošću…i sada George… Tip koji je bio bijel, a zvučao je kao crnac. Čovjek koji je svojim baršunastim glasom osvojio milijune ljudi diljem svijeta…čovjek koji je obilježio moje djetinjstvo i čiju sam glazbu slušala još kao djevojčica. Prihvaćam. Svi moramo umrijeti, i znam da ovo nije kraj…i hvala Bogu da znam, ali ne mogu se oteti dojmu da sam eto, iskreno, pretužna…jer portale i one jadne pre zločeste komentare ispod članka. Iako sam samoj sebi obećala da neću više čitati, uvijek se nekako nanovo zakačim. I gledam…stvarno su ljudi zadnja gamad. Eto, ponekad zaista jesu! Fokus se sa njegova lika i djela te doprinosa glazbi okrenuo ka njegovu načinu života, sexualnoj orijentaciji i boli me duša kada vidim u kakvom društvu živimo! Nikad neću osuđivati ljude po sexulanoj orijentaciji ili nekim postupcima koje razumiju samo oni koji hodaju u vlastitim cipelama!

legenda

Nikad neću donositi zaključke po onome što pročitam u novinama bez da sam provjerila je li to istina…nikad neću i ne želim biti ona koja drugima lijepi etikete. I upravo to radi velika nekolicina. Ruga se njegovu načinu života ili ga bez imalo grižnje savjesti osuđuje? Kako, braćo i sestre? Zar ste zaboravili na onu, -ne sudi, da ti ne bude suđeno-. Slučajno je tu sada u pitanju George Michael, ali mislim da sam bila posve jasna. Uvijek rado pljunemo na drugoga i laki smo na javnim komentarima kad treba nekoga blatiti! Sram me, baš me sram!Za mene je George Michael bio i bit će, samo izvrsna glazbena legenda, čovjek koji je upisao novi glazbeni pravac i netko tko mi je obilježio djetinjstvo. Ne zanima me s kime je spavao ili tko mu je bila ljubav. svijeta i načina življenja…sigurna sam da je bio veći pozitivac od 50% svih ovih koji danas pričaju gadosti o njemu. …ali je taj isti George napisao glazbenu povijest koja nikada neće biti izbrisana…dok će Vas jal i zloća izjedati zauvijek dok Vam ne potruje male i skučene umove koji nisu sposobni voljeti u svojoj iskrenoj punini bića… Srećom pa mjuza ostaje zauvijek…i uvijek će me pratiti Jesus to a child, Father figure, Fastlove, Careless whisper, As… …i za mene je ovaj gubitak danas samo potvrda kako nitko ne zna kad mu je vrijeme, nitko se ne može pripremiti na smrt, nitko je ne može preduhitriti… …i trošimo život na gluposti…stvari koje nisu vrijedne.

treca

Koje nas troše emotivno, a ne nose nam probitak…brinemo se oko čega treba i oko čega ne treba, umjesto da se zagrlimo, opustimo i zahvalimo na svemu što imamo. Na životu u kojem nam sviraju taktovi George Michaela…Freedom… Svi smo slobodni biti što želimo, ali prva i osnovna stvar je da budemo ljudi… Thank you for the music, George….

Estradizacija i trivijalizacija visoke politike: Good morning, America!

CELEBRITY

Evo, iako nisam pobornik pisanja o politici, ne mogu a da se ne otmem dojmu da je na predsjedničkim izborima u SAD-u pobijedila osoba koja je politiku svela na najniže moguće grane estradnog šunda, persuazije, spinova i trivijalnosti. Neću reći da mu je protivnica bila puno bolja, ali svakako mi je bila draža od ovog cirkusanta. Sve je to sukus masonstva, niskih udaraca, afera…i vjerujem da oboje imaju putra na glavi. Ako se ugledamo na zapad, a uvijek patimo i želimo biti što sličniji zapadu…počevši od najmanjih sitnica. Npr. na društvenim mrežama pišemo engleskim a ne hrvatskim jezikom, dajemo kućnim ljubimcima američka imena jer ne možemo prežaliti kompleks Amerike i svih njenih blagodati, preuzimamo fraze i frazeme te više govorimo anglizmima, a sve manje našim izvornim jezikom. Mi apliciramo, više ne ispunjavamo zahtjeve. Mi lajkamo, više nam se ne sviđa. Odlazimo na team buildinge, a ne na druženja. Šaljemo si requeste na FB, a ne zahtjeve…dan po dan, sve više sličimo na neku Ameriku za siromašne. 

Lajkamo hejtamo i degradiramo hrvatski jezik ca large

 

Ako se povedemo za zapadom, možemo očekivati da će se kod nas na sljedećim Izborima kandidirati Zdravko Mamić i takvi njemu slični. Ovaj trend trivijalizacije politike pokrenuo je sam zapad i sada je na nama ovcama da preuzmemo sve što moćnu trivijalizaciju/estradizaciju čini posebnom. Dobro mi to preuzimamo! Kako da ne! Već godinama…pravi smo cirkusanti. Država Mr. Beana. Nebitno je što ćeš napraviti za zemlju, bitno je s kime spavaš.

Eto, zadnje dane je recimo, bitno da je predsjednica Kolinda smršavjela, pa eto, sada je to TOP tema koju nameću mediji, a ljudi na društvenim mrežama komentiraju njezin novi izgled. Sada im smeta da je smršavjela, a da se slučajno udebljala, bilo bi- „Naravno da se udebljala kada ždere po domjencima.“ Ovako kad je smršavjela, znate, manje je materijala za blatiti nekoga. Jadni smo. To je recimo pravi primjer trivijalnosti politike. Ako mene pitate to je sve samo prebacivanje pažnje sa bitnih fundamentalnih problema ka glupostima. Bolje misliti o glupostima nego biti svjestan života i svega što u njemu treba popraviti. Nemam nikakve posebne emocije prema našoj predsjednici, ali opet…gledam, nemam drugu. Naša je! Kaj ću sada?! Bit ću čovjek, pa ću podržati ženu bez obzira na to što se možda ne slažem s njom u svim mišljenjima. Dat ću joj šansu… Hrvat ne da šansu. Skoro nikome i skoro nikad. Rijetko. Mi smo zapravo vrlo isključiv narod prepun predrasuda i osuda.

kolindica

 

Tako lako osuđujemo, tako lako dijelimo etikete i o svakome sve znamo. Zanimljivo, svoje grijehe pišemo u pijesku, a tuđe urezujemo u najtvrđi brački kamen! Ne znam kako će sada Amerika, ali nije da se nešto pre ludo brinem, brinem se više što ćemo mi jadnici? Do kada ovako? Do kada će nam odljev mozgova biti jedini izlaz iz ove smiješne zemljice? Do kada ćemo raditi za kikiriki i biti sretni da uopće imamo ikakav posao? Do kada ćemo biti bolesni u zemlji u kojoj je, biti bolestan, ne daj Bože, najgora moguća stvar koja ti se može dogoditi. Do kada ćemo živjeti u zemlji u kojoj birokraciji usporava i najsporijeg puža kojeg je svijet ikada vidio? Do kada ćemo gutati sva sranja koja nam servira zapad ili bilo koje druge sile koje nam kroje politike? Do kada će nam rad i posao za veliku većinu ljudi biti samo nedostižan san? Do kada će se svako različito mišljenje dočekivati na nož, do kada će nam biti lakše mrziti nego dati šansu nekome?

Do kada, Hrvatsko?

Sve dok budemo bili puni gnjeva, puni loših mišljenja u drugima, sve dok lupamo junački u svoj ego veličine nebodera…do tad. Dok ne postanemo ljudi. Kako da onda ne gradimo svoje mini svjetove sa par prijatelja i osoba od povjerenja, kako ?

Mikro svjetovi su jedini načini da danas opstaneš u ovom cijelom ludilu. Hvala Bogu pa imam svoj mikro svijet.

ivo andrić

 

U njemu nema politike, estradizacije, ni zlobe ni zavisti…samo ljubav.

 

 

 

Voli Vas Paola

Kolektivna svijest ili kolektivno ludilo: sve je na nama!

 

cure nekad i sad

E, da. Toliko dugo nisam pisala, a nije se promijenilo ama baš ništa.

Što se dogodilo sa kolektivnom sviješću?

Čekam. I dalje čekam. Taj dan. Dan kada se nećemo baviti Ustašama, Partizanima, Glogoškim, Predragim Matkom, Tinom, Jozom, svjetlom, mrakom i sumrakom. Tužna sam, jer nekako, na momente, kao da nema nade. Zadrto vraćanje u prošlost, kukasti križevi, fašisti, svastika, anti-fašisti, polu-pornići na kojima jadni narod prazni sve svoje komplekse i smatra se boljim jer nije zabilježen u takvim moralnim jadima. No, što je uopće danas više moralno?

Tko je moralan? Tko je normalan? Granice su se opako pomaknule, i svijet sigurnim koracima odlazi u propast…dan po dan. „Poznati“ u lijepoj našoj svakodnevno su na udaru kritika i medija. Bili oni dobri ili loši, to je sasvim nebitno. Oni su ogoljeni i meta rasprava uz jutarnje kavice. Biti poznat u HR je extra mega ibber debilno. Jer svatko sve o tebi zna bolje od tebe samog. 

Kako je selfie probudio egocentričnu neman?

paolica

 

Otkada je 2013. godine riječ ” selfie “ proglašena najčešće korištenom riječju, njezino psiho djelovanje i primjena svakim danom uzima sve više maha. Za one koji ne znaju, iako sumnjam da postoje takvi, ” selfie” je fotografija samog sebe, koju obično snimite mobitelom, iPhoneom ili fotoaparatom te je uglavnom objavite na nekoj od društvenih mreža. Veliki napredak informatičke industrije doveo nas je do toga da danas možemo biti na drugom kraju svijeta, a putem Skypea – toliko blizu svim onima koji nam nedostaju.Kako se ” selfie” ušuljao u naše živote? 

Zašto je danas nezahvalno biti novinar ?

 

etika

Bok dragi ljudi,  

Kada ljudima iz svoje okoline kažem da sam upisala fakultet novinarstva, reakcije su, nažalost, gotovo uvijek:„ Pa zašto ? Što ti to treba ? Zar nisi ipak mogla izabrati nešto drugo? Novinari su zadnji ološ!; Nećeš valjda biti kao svi ostali novinari da pišeš samo gluposti što je tko imao na sebi, ili s kime se netko „ prasnuo “ ?Ovo nije čudna rekacija s obzirom na to što se događa u našoj jadnoj i izigranoj zemlji Hrvatskoj, kako u svim segmentima, tako i u medijima. Mediji su postali velik dio naših života, iako toga možda uopće nismo niti svjesni. Mediji nam serviraju gomilu stvari: kako onih dobrih, tako i onih loših.

Vremenski paradoks današnjeg življenja

Mediji robovi

Živimo u potpunom vremenskom paradoksu.

Nikada nismo imali više informacija, a jednako tako nikada te informacije nisu bile manje provjerene i istinite. Umjesto da koristimo te informacije, one koriste nas i čine nas robovima istih.Imamo veće stanove, a u njima žive samci i ljudi koji nemaju obitelj. Hladnoća i samoća nasuprot topline i zajedništva. Imamo puno više novaca za razne potrebe, a puno manje ljubavi za sebe i ljude oko sebe. Kupujemo, kupujemo i kupujemo, a svijet je prepun onih koji nemaju ni za kiflu. Taložimo stvari i volimo stvari. Ljude koristimo, a u stvari se zaljubljujemo.

Danak materijalizma nas polako odvlači od svega što je bitno i ima vrijednost. Koristimo masovne medije koji nerijetko stvaraju masovne ubojice. Imamo ljude koje umiru od gladi, a toliko onih koji umiru od pretilosti…

To je bio taj dan

da mozemo pomoc487i

O, da dragi moji,

sretnija nego obično, pozdravljam Vas velika i puna srca! To je bio taj dan. Više nije bilo važno jesi li Hrvat, Srbin ili Musliman. Nije bilo važno navijaš li za Dinamo, Hajduk ili Zvezdu. Nije bilo važno pišeš li latinicom ili ćirilicom. Govoriš li ekavicom ili ikavicom. To je bio taj dan. Dan kada se nakon duge i velike netrpeljivosti ” balkansko ” srce stopilo u jedno. Dan kada je, barem na trenutak, zavladala sloga, međusobno povjerenje, empatija, solidarnost i ljubav. Dan kada je sve loše oprošteno, zaboravljeno i ostavljeno tamo gdje mu je mjesto. U prošlosti. Daleko. Jer jedino tamo i pripada…To je bio taj dan.

Dvostruka mjerila i poremećeni prioriteti

 

rihanna blog OB

 

Bok dragi moji ljudi,

Nije neka novost da sex i golotinja prodaju baš sve na ovomu svijetu. Gola guza, gola noga, gola cica, (ne mora nužno biti trica). Žene su danas puno više gole, nego obučene. I sama sam nekad bila dio showbussinesa, ili ti ga estrade, whatever – pa jako dobro znam kako stvari funkcioniraju u svijetu glamura i crvenih tepiha. Zapanjena Rihanninom posljednjom pojavom na crvenom tepihu, pitam se: Što je sljedeće ? Sex uživo na crvenom tepihu ili? Nisam ja neki moralista, ma nisam stvarno…niti sam ostarila..ni slučajno. Čitam još veću bljuzgu da je onaj mali vrti rep Casper ili kako se već zove, varao Jennifer s transićima. Kako možeš varati Jennifer sa transićem? Onda si dobro lud! Nije niti ona ništa pametnija, kad je našla lika mlađeg dvajst ‘ godina. Međutim, prevariti Lopez s dvojicom dečkića obučenih u žene, to je već malo teža dijagnoza. Ime joj je: post showbussines trauma ili previše novca, slave i ega odjednom koje se pretvore u OBIJEST. Vratimo se u fokus.

Dobro u borbi protiv zla

 

tolstoj 1

Ej dragi moji,

Zašto sam odustala od nogometa još onog trenutka kad su se svi busali u prsa pjevajući svim svojim srcem i puninom duše navijali za Vatrene? Eto, jednostavno – jer sam konačno nešto naučila, pa samim time poučena iskustvom i predvidjela. Predvidjela sam da će sve biti upravo ovako kako se sada događa. Nisam baba Vanga, ali da me život naučio nekim stvarima – zaista jest.Nije da ne volim nogomet ili sport. Naprotiv. Volim. No, ono na što mi se ježi koža i zbilja ne volim zove se: njišem se kako me vjetar nosi. Sasvim sigurno znate o čemu pričam. Naši su Vatreni s početkom Mundijala bili ponos i dika, mnogi su bili spremni dati svoju lijevu ruku za Maria Mandžukića ili Luku Modrića. Mnogi su bili spremni preuzeti sve njihove boli i ostale tegobe, samo pod cijenu jednog jedinog gola.

Ljetna retrospektiva

 

beach

E, da…gotovo je i ljeto.

Iako možda nije službeno, ali svi smo već na svojim uobičajenim mjestima. Posao, škola, vrtići…kolotečina. Blago onima koji žive na moru. Nisu niti svjesni kakav dar imaju. Ja sam rođena u mojoj Rijeci, i rano otišla iz nje, ali more nikada nisam preboljela…Samo na moru mogu osjetiti tu neku slobodu, mir i svojevrsni zen. Ništa me ne može smiriti bolje od šuma valova i gledanja u more koje se u bonaci pretvara u ulje…Ništa. Tada sam nekako najsretnija. Potpuna. Svoja. Sad gledam te sve slike od ova ljeta i patim…O, da…patim. Zato jer ponovno nisam bila u stanju uživati u momentu. Opet sam se sama sa sobom prepirala misleći na ono što me čeka u Zagrebu kad se vratim, ljutila se oko sitnica…munjara. Baš sam munjara. Opet sam pala u istu zamku. Da, čudno je to.

Trivijalnostima ubijamo jedni druge. Sitnicama. Istjerujući „pravdu“ na svoj mlin. I, i…što se će se dogoditi „ako smo u pravu“? Ma, ništa…samo će nam živci biti popijeni. Bolje na miru, nego u pravu…po stoti put, Paola samoj sebi ponavljaj. Možda jednom i naučiš. Ne smijem se žaliti, dugo sam odmarala. Ono što me najviše pogodilo ovo ljeto bilo je ubojstvo T. Salopeka. Ne znam kad sam tako, poslije Nore, bila tužna za nekime koga ne poznajem. Ovaj naš svijet ide posve krivim putem…toga smo valjda svi svjesni. Da, svjesni smo, ali se ipak bojimo djelovati i čuvamo taj neki svoj kutak sreće koji ne damo nikome. Jer tu je mir. Tu smo sretni. Bojimo se učiniti bilo što da nam ne uzmu i taj komadić sreće koji nam ostaje… Brižna familija Salopek. Mogu samo zamisliti kako je toj ženi…prođu me trnci na samu pomisao. Strašno. Strašno je sve to skupa i toliko teško o tome razmišljati, ali to je naša realnost. Da nikome nikada ne može biti garantirano sutra. Nikada. I onda se još koljemo trivijanostima. A, jesmo mi ljudi, stvarno smo stvorovi. Još jedna stvar koja me muči, a nije riješena je nestanak mlade Ane Topić. Eto, nema je…tako, nema je…“ Žao nam je, mi smo učinili sve“. Ne znam uopće kako to sve prokomentirati. Pretužno. Jedino što nam ostaje u takvim momentima je molitva i snaga. Nadam se da ova priča možda nekad dobije i sretan kraj… Osim te dvije zaista potresne i tužne priče, bilo je toga što nam je izmamilo i osmijeh na lice. Ako smo imali prilike samo malu mrvicu pobjeći od gradske vreve, mi smo sretni ljudi. Zašto mislimo da se odlazak na more podrazumijeva? NIŠTA se na ovom svijetu ne podrazumijeva. Ama baš ništa.

Je li ovo svijet o kojem smo sanjali?

mir

Veliki sam sanjar i još veći emotivac.

Indisponirana sam radi svega što se događa posljednje dane u svijetu. Nisam jedina, to sigurno- jer sam sigurna da se mnogi od Vas pitaju: Dobro gdje ja to živim? Kakvo je ovo mjesto? Kakav je ovo svijet? Terorizam, talačke krize, sijanje straha pojedinih terorističkih organizacija, ubojstva, ratovi, krvoprolića…to je naša svakodnevica.Srećom, pa nešto pozitivno od ove naše male državice. Osjećam se sigurno u ovom našem Apsurdistanu. Jest da nam nije Bog zna kako dobro, ali trenutno je zaista sve i više nego dobro. Veliki događaj značajan za našu zemlju bila je i godišnjica pada Vukovara. Svi, ali svi građani naše domovine složit će se oko jednog: To je dan koji se pamti zauvijek. Lijepo je kada se svi slažemo barem oko jedne stvari.

Bilo bi nam još bolje kada bi se slagali više i češće! Bilo bi lijepo kada ne bi bilo lažnih vladara i krivih politika sebeljublja i korupcije- o, da, bilo bi lijepo! Ne mogu iz sebe izbaciti taj pacifizam i utopiju…jer dan kad sam to postala, bio je dan kad sam upoznala riječ „rat“.

Je li konzumerizam ukrao Božić?

 

božić

Stiglo nam je i najsjajnije doba godine – toliko dugo očekivani prosinac.

Iščekivanje Isusova rođenja, jaslice, bor, nakit, kolači, potrošačka groznica, reklame, nasmiješene prodavačice, zvuci dobro poznate božićne glazbe – sve to bih pripisala Božiću. No, što se dogodilo onom tradicionalnom iščekivanju malog Isusa, onoj skromnosti i suptilnosti koju smo nekada imali? Utopila se. Utopila se u moru reklama, ukrasnog papira, konzumerizma, marketinga i kapitalizma. Božić je simbol vječnosti. Simbol rođenja nova života, simbol rođenja Spasitelja. Čak i oni koji ne poštuju katoličku religiju u te posebne, tople dane omekšaju i možda sami sebi postave pitanje: „Hm, a možda ipak postoji taj Bog…“Sa sigurnošću mogu reći, ne samo da postoji, nego znam da je OVDJE. Sada, tu u svakom trenutku. U mom srcu. U mojim mislima. Odbijanje prihvaćanja da zaista ništa ne postoji i da smo svi stavljeni ad hoc na ovu planetu, ima veze jedino sa našim egom. Misliti da si sam sebi dovoljan, i da ne postoji nitko i ništa već od Tebe, jedino može biti plod “lažnog ja”. Naprosto, onog trenutka kada predaš svoj život Bogu, i slomiš svoje lažno ja sve postaje lakše. Kompletan život dobiva jedan novi smisao i jednu novu dimenziju. Sretna sam da me dotakla Božja milost i da sam osjetila plodove dara Duha Svetoga.

Alkohol-legalni ubojica dostupan da te uništi

pretučena cura

Definitivno sam dvojila oko toga da li da svoj blog posvetim ovoj temi ili ne, no nakon duga razmišljanja sama sa sobom, došla sam do spoznaje da, ne samo da je bitno da napišem blog o ovoj temi, već da se moj glas čuje daleko dalje od ovog teksta.

Dakle, riječ je o događaju koji je protresao Hrvatsku. Samo ću reći, pijani majmun koji je istukao djevojku u taxiju u jednom zagrebačkom naselju. Dakle, apsolutno sam sigurna da s tim malim odavno nitko nije radio kao roditelj. Gotovo sam 100% sigurna da mali dolazi iz problematične obitelji, i gotovo sam 90% sigurna da je i sam mali nekad nekome bio žrtva. Tako to ide.

 

Obično ako smo zlostavljani, zlostavljat ćemo… Neupitno je uopće govoriti o krivnji ovog delikventa. Mali je kriv koliko je težak i visok, no ono što sam također 100% sigurna jest to da je uzrok ovakvom devijantnom ponašanju negdje sasvim drugdje.Ovaj napad karakteriziram kao posljedicu PIJENJA ALKOHOLA U PREKOMJERNIM KOLIČINAMA. Svi smo svjedoci koliko je alkohol dostupan, koliko je blizu svakoga od nas, i što je najgore- ŠTO JE DRUŠTVENO PRIHVATLJIV. Granice se pomiču. Klinci danas izlaze ranije nego nekada, počinju piti ranije nego ikada, i zatim mi je sasvim logično da odlaze u smrdljive narodnjačke klubove, slušajući jeftinu i osakaćenu „narodnu…(ma ne želim napisati niti glazbu, jer da me sada neki Mozart čuje, oplakao bi sa mnom da se ta nakaradnost uopće može nazivati glazbom). E, sada…mnogi će reći, nije kriva cuga, mali je problematičan sam po sebi, i samo je bilo pitanje kada će eskalirati njegov bijes. No, jednako tako, mnogi će potisnuti da upravo alkohol potencira one receptore u mozgu koji u ljudima bude agresiju. Oduvijek smo viđali svakakve senzacionalističke naslove popraćene sa:“ Pijan usmrtio suprugu…itd…“ I tako, nažalost…dolazimo do toga, da ljudima nije problem alkohol! Kao, nema veze što je bio pijan! Ima, itekako! Jest li znali da alkohol reagira na iste receptore u mozgu kao i kokain?

Hrvatski slavuji koji mi vraćaju vjeru u glazbu

show

Nikada suviše nisam pisala o razlozima napuštanja estradna svijeta, ali pošto za sve postoji vrijeme, tako je došlo vrijeme da i o tome malo progovorim. Naime, glazba i pjevanje je moja velika prva ljubav, a pošto se prve ljubavi nikada ne zaboravljaju, tako je i u mene ostao utkan dio moje prve profesionalne romanse. Pjevanje nije nimalo lak i zabavan posao kako možda djeluje ljudima koji gledaju samo finalni touch takvih pothvata. Pjevanje i estrada nose velike javne izazove sa kojima se samo najhrabriji mogu i znaju nositi. Javna scena podrazumijeva konstantno pojavljivanje u medijima, podmetanje svog privatnog života iznad glazbe koju radiš, borbu raznoraznih klanova i lobija, mnoge medijske spletke i tračeve, te iznad svega, senzacionalizam i trač u koji je nerijetko uključen tvoj privatni život.

Glazba u svemu tome pada na zadnje mjesto, a sve ono što bi trebalo biti sekundarno postaje primarno. Postaje važno što imaš obučeno, tko te ušminkao i dotjerao (što ne smatram manje bitnim, ali samo želim istaknuti da se to stavlja u prvi plan ispred same GLAZBE kao takve), postaje važno s kime spavaš, postaje bitno koji si lak namazala na nokte, gdje si putovala, što si jela…i bla bla bla…sve one ine stvari o kojima svakodnevno čitamo po raznim portalima. Eto, to mi je postalo gadljivo. Gadljivo mi je bilo čitati o sebi samoj hrpu neistina, hrpu tekstova i intervjua koje nikada nisam dala, gadljivo mi je bilo biti u licemjernu svijetu podmetanja nogu, ogovaranja, spletki…a nažalost, to sve- estrada jest. Naravno, to je ona tužnija i ružnija medalja, i reći ćete da toga ima u svakom poslovnom svijetu, ali vjerujte, u ovom poslu je takvo ponašanje SPECIFIČNO.Tu se odigrava ogromna borba za dominacijom, moći, egom, taštinom, a smatram da čovjek ne može biti glazbenik ako se svega toga ne oslobodi. Jer onda postaje rob. Rob svojih lažnih slika o tome tko je, rob medija i stalnih medijskih sapunica…cijeli taj svijet počinje dominirati i kontrolirati tvoj život i tvoju unutarnju sreću.

Dvostruki virtualni životi društvenih mreža i zašto Balmain kolekcija za H&M izazove masovnu tučnjavu ?

postovi

O, da!

Samo naši bližnji znaju kako je bilo lijepo živjeti bez društvenih mreža, Facebooka, W.app-a, Vibera, Twitera…mi, mnogi, očito smo zaboravili. Internet je naša svakodnevnica i gotovo da nema osobe koja se ne koristi tim blagodatima moderna doba. No, koliko društvene mreže zaista oslikavaju naš pravi život, a koliko zamagljuju oči i nama samima pred pravim i realnim življenjem? Više nam nije strano zaviriti u život velikih svjetskih zvijezda, jer sve podatke dobijemo samo jednim jedinim klikom! I onda gledaš…patiš se, jer misliš da je tim inim ljudima u životu sve lako…jednom je pokojni R. Williams dobro rekao: Dao bi svima da budu popularni i poznati, te da jedan dan budu milijunaši, pa da vide da sva mudrost ne leži u tome…Zaista jest tako.


Paola © 2016. All Rights Reserved.